Tajna strana olovnih vremena

Nastavi li ovim tempom objavljivanja, svoj četverodijelni roman Mjestance jedno puno draži autor Ivo Šperanda mogao bi u cjelini objelodaniti ove godine. Prvu knjigu tog romana, pod naslovom Orsag, objavio je 2007, drugu, Hilferding i Neda u žutim cipelama, 2008, a treću, Sedam broj ljubavi, potkraj prošle godine (vlastita naklada). Ako se završna, četvrta knjiga Antun Tuna Keber i njegove šutnje trag pojavi ujesen ili zimu 2010, to bi značilo da su mu za izdavanje cjelokupnog romana trebale oko četiri godine – nakon što mu je taj tekst u ladicama odležao tri desetljeća (prema podatku s korica knjige pisao ga je šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća).

Iza neobične sudbine rukopisa stoji, neobična sudbina njegova autora. Rođen 1939. u Šibeniku, posljednjih pedesetak godina živi u Zagrebu i, što se književnoga rada tiče, piše pjesme, prozu, scenarije i drame. Za sebe kaže da se 1983. godine, prekvalificirao za kuhara i da mu je želja „nastaviti usavršavanje na kuharskoj i slastičarskoj školi Cordon blue u Parizu“. Tu neočekivanu profesionalnu prekvalifikaciju, kao i činjenicu da tolike godine nije uspio naći izdavača, vjerojatno objašnjavaju njegove riječi da je „susljedno ‘pojačanome nadzoru u kategoriji političkih’, privođen, saslušavan i zatvaran“. S obzirom na takav politički pedigre, a i s obzirom na tematiku svog romana, jasno je zašto nije mogao naći izdavača u Jugoslaviji; manje je pak jasno zašto ga nakon 1991. nije našao u Hrvatskoj, u kojoj je „iskusio neusporedivo poraznija poniženja od onih komunističkih“.

Roman Mjestance jedno puno draži, s dominantnim elementima društvene, obiteljske, ljubavne, špijunske i u prvom redu političke proze (s „hrvatskim pitanjem“ kao ključnim motivom), ambiciozno je zamišljen panoramski pogled na našu noviju povijest, s dvama glavnim vremenskim čvorištima. Prvo je doba neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, kad se love i likvidiraju ili vrbuju „narodni neprijatelji“, a drugo sredina sedamdesetih godina 20. stoljeća, kad se hapse hrvatski „maspokovci“. Piščevu naraciju u sve tri dosad objavljene knjige karakteriziraju vremenski rezovi; događaji o kojima se priča nisu izneseni susljedno, nego skokovito. Osim toga autor se na ista zbivanja vraća u različitim prilikama i iz drukčijih rakursa (pogled drugog lika na isti događaj), što dinamizira pripovijedanje i pojačava napetost pojedinih situacija.

U središtu su pozornosti dvije skupine likova: potomci Škotkinje Katherine MacDonald, koja se u ove krajeve otisnula još u drugoj polovici 19. stoljeća, i s druge strane, pripadnici jugoslavenske tajne policije u Zagrebu. Odnosi među tim uvjetno rečeno grupama likova nisu nužno antagonistički, kao što ni odnosi među pojedincima unutar iste skupine nisu uvijek prijateljski. Složenu mrežu pojedinačnih odnosa – način na koji se pojedinci upetljavaju i postaju policijski doušnici, ali i napetosti i nesmiljenu borbu za vlast između starih udbaških kadrova (Bjelovuk) i nove generacije policajaca (Bilkušić) – Šperanda opisuje vrlo uvjerljivo, otkrivajući čitatelju paralelni skriveni svijet koji je na dijaboličan način ravnao životnom zbiljom.

Kao što je u prvoj knjizi Mjestanca jednog punog draži dominirao razorni dijalog oca Stjepana i sina Tonija Orsaga, u drugoj sudbina Josipa Hilferdinga mlađeg, u knjizi Sedam broj ljubavi središnje mjesto zauzima lik Lucije Pranger Čorko, pripadnice Udbine inozemne sigurnosne mreže. Zamišljena je kao ambiciozna žena koja „hoće više, najviše što je moguće“, koja to ostvaruje uglavnom neiscrpnom erotskom energijom i kadšto stiže na rub groteske. U galeriji Šperandinih likova osobito je dojmljiv onaj s nadimkom Derviš – duševno poremećen bivši komunist i logoraš. Osim fikcionalnih autor kadšto uvodi i imena ili pseudonime autentičnih, povijesnih osoba: Krleže, Tita, Bakarića, Račana, Krajačića, Vice Vukova, Josipa Pupačića, nekih intelektualaca koji su se svojedobno okupljali u kavani Corso.

Premda povremeno teško prohodan i usporen zbog viška građe, mjestimice i tehnički nespretan (npr. objašnjenja pojedinih kratica ili izraza), Šperandin roman Mjestance jedno puno draži poprima sve čvršće konture i pokazuje se kao zanimljiva proza, posebno kad je riječ o zatajenoj i zatamnjenoj strani olovnih vremena.

Dorta Jagić, afirmirana ponajprije kao pjesnikinja – objavila je dosad četiri zbirke – ali i dramska autorica, kazališna kritičarka i prevoditeljica, (Sinj, 1974) javila se i prvom proznom knjigom. U zbirci koju je naslovila Kičma (izd. Aora, Zagreb, 2009.) sabrala je 23 kratke priče i predstavila se kao zanimljiva pripovjedačica s nekoliko vrsnih tekstova koji najavljuju njezin pripovjedački potencijal. Iako se i u ovim pričama povremeno osjeti ruka koja je po vokaciji pjesnička, lirska, Jagićeva nedvojbeno iskazuje i domišljatost i vještinu i zrelost da izabranu temu, koliko god se činila banalnom i „potrošenom“, iznova očudi i tako izvuče iz automatizma percepcije. Sjajan je primjer za to priča Čekaonica, koja počinje (i završava se) sasvim neobično, personalizacijom: „Čekaonica je čekala, sjedila i pušila ispred svoje ordinacije. (…) Čekala je da samu sebe shvati. Da otvori vrata.“ Nakon te kratke uvodne sekvencije hiperbolom „Dugo, već tisuću godina, hektopaskala, litara, kilograma, volti, metara…“ najavljuje se psihološki teror čekanja kojem će biti izložena „mlada žena u plavoj suknji“. Svojevrsnu struju svijesti, u kojoj se „plavoj suknji“ javlja mnoštvo asocijacija vezanih za zdravlje, tek povremeno prekidaju vanjska zbivanja: zvuk telefona, koraci, vrata, neka žena koja kaže da bi bolje bilo da je zabranjeno čekanje, a ne pušenje. Na koncu, napokon se „vrata otvore“ i mlada žena začuje svoje ime, a čekaonica rješava svoju inicijalnu dilemu: „Čekaonica je ugasila cigaretu, zgrabila torbu i nasmiješena izašla na cestu.“

Očuđavanje hiperbolizacijom kao temeljnim postupkom autorica je uspješno primijenila u pričama Opasno duga riječ „bol“ i Krevet, fenomenološka stilizacija teme osjeća se u Kiši i Kičmi, a suvremenom opsesijom ljepotom i vječnom mladošću pozabavila se u Celulitu. U priči Tijelo nameće se – primjereno vremenu u kojem živimo – analogija čovjeka s računalom: ljudsko je tijelo („fundamentalna fiziologija i strojarstvo“) hardver, a ljudski mozak softver. Riječ je o temi otuđenja: glavni lik neće se susresti sa svojim roditeljima, nego „s njihovim ostarjelim tijelima odloženima nedaleko od televizora Sanyo“.