Sustavno o čakavštini

Druga knjiga Hrvatske dijalektologije. Čakavsko narječje, konceptom i pristupom ujednačen je nastavak knjige o hrvatskim dijalektima i govorima štokavskoga i torlačkog narječja. Riječ je o udžbeniku namijenjenu studentima kroatistike, ali i svima koji se žele informirati o čakavskome narječju ili otisnuti u terensko dijalektološko istraživanje. Udžbeničkom konceptu odgovara pregledno i sustavski iznesena građa te jasnoća i logičnost pristupa, štoviše lakoća izdvajanja i iznošenja bitnih podataka znanstvenika koji problematiku poznaje mnogo obuhvatnije i kompleksnije, ali i profesora koji vodi računa o tome da diskurs učini prihvatljivim širemu krugu.

Svojevrsna uvodna cjelina o čakavskome narječju i sljedećih šest poglavlja o pojedinim dijalektima toga narječja komponirani su na način da se redom iznosi: prostiranje, strukturnojezične osobine, geneza i raščlanjenost, primjeri zapisanih kraćih tekstova i literatura.

Nabrojene osnovne značajke čakavskoga narječja kao i pregled strukturnojezičnih obilježja (koji obuhvaća glasove, prozodiju, gramatiku i leksik) u prvoj cjelini knjige svojevrsna su abeceda čakavskoga i njihovo je poznavanje preduvjet kako dijalektološkoga rada tako i analize tekstova. Tu su iznesene tipične osobine kao što je primjerice čuvanje starohrvatskoga tronaglasnoga sustava ili genetska pretpostavka o postojanju zatvorenoga o (od neprednjeg nazala) u vokalskome trokutu do 15. stoljeća (kao parnjak zatvorenome e od jata) i odvojene su od netipičnih zanimljivosti koje obilježuju pojedine govore (kao što je primjerice osmerovokalski sustav u Nerezinama na sjeveru Lošinja). Takav postupak naglašavanja tipičnoga i ukazivanja na važna odstupanja i zanimljivosti nastavlja se i u pregledu šest čakavskih dijalekata klasificiranih s obzirom na refleks praslavenskoga jata, uz suglasnički kriterij kao pomoćni, a koji se kriterij primjenjuje na odjeljivanje ikavskoga jugozapadnoistarskog dijalekta (koji je pretežno štakavski) od ikavskoga južnočakavskog dijalekta (koji je uglavnom šćakavski). Tako su posebne cjeline knjige: buzetski, jugozapadni istarski, sjevernočakavski, srednjočakavski i južnočakavski dijalekt te lastovska oaza (kao objedinjujući naziv za jekavske čakavske idiome na Lastovu, koji su primili jake zapadnoštokavske utjecaje).

Svaki dijalekt obrađen je s dvaju zrenika: strukturnoga i genetskog. Autor svojim zapažanjima uokviruje i osvjetljuje činjenice iz dosadanje literature. Posebno se važne činjenice naglašavaju pri govoru o utjecaju susjednih jezika i narječja na pojedine dijalekte. Te činjenice upućuju i na organsko jedinstvo pojedinih govora i važni su pokazatelji njihova postanja i pravaca seoba.

Za buzetski dijalekt precizno je izdvojeno kako je riječ o organskome prijelazu između čakavštine i slovenskoga jezika, a da su ekavski čakavski govori „autohtoni idiomi svoga dijalekatnog područja“, u kojima se s nejednakom zastupljenosti javljaju i ikavizmi i koji govori odražavaju veze i sa slovenskim jezikom, „ali je ta povezanost takva karaktera da je jasno kako je vjerojatno riječ o otvorenosti za slovenske inovacije, ne o kakvoj staroj i dubokoj povezanosti“.

Posebna je pozornost posvećena postanju i formiranju jugozapadnoistarskoga dijalekta. Autor je zanimljivo prikazao Ivićevo postupno ustupanje pred znanstvenim činjenicama pa tako i dopuštanje elastičnosti vlastitoj misli o pripadnosti toga narječja štokavštini, u kontrapunktu s Brozovićevim stalnim uvrštavanjem toga dijalekta u čakavsko narječje. Uz to je istaknuo kako su govornici toga dijalekta pred turskim navalama prema sjeverozapadu krenuli iz područja Zabiokovlja, koje je glavninom ishodište i moliškim Hrvatima (samo što oni imaju više štokavskih elemenata od spomenutih iseljenika), te kako su se na putu do južne Istre zadržavali na šibensko-zadarskome području, koje je u predmigracijsko doba bilo sasvim čakavsko. Čakavske osobine koje danas prevladavaju u tome dijalektu tako imaju dvojako postanje: jedne su donesene s juga, a druge su primljene u Istri, gdje je uz romansko stanovništvo, kako ističe autor, „sigurno otprije bilo i hrvatskoga čakavskog elementa“. Osobine donesene s juga, sa šibensko-zadarskoga područja jesu primjeri tipa šuma (u značenju „suho granje“ /za potpalu/, gdje se čuje: teplo kaj u šumi), ali moguće i romanizmi tipa birikata (u značenju „grlo“, koji se odavno mogu čuti u čakavskim idiomima šibenskoga područja, primjerice: duši me ispo birikate).

Govoreći o srednjočakavskome dijalektu, koji određuje ikavsko-ekavski refleks jata, autor problematizira zakon Meyera i Jakubinskoga, kojim se nasljeduje praslavenska pojava da se ispred tvrdih dentala jat izgovara otvorenije, ističući da se ustanovljena zakonitost nigdje ne ostvaruje u potpunosti, kao i da je takvo što zbog brojnih analogija i nemoguće, pa slijedom toga napominje i da u pojedinim primjerima „nismo sigurni kamo smjestiti određene govore, u koji dijalekt“. Čini nam se važnim napomenuti, iako se time odmičemo od predmeta dijalektologije, kako ikavsko-ekavski refleks jata u pisanim starim tekstovima, koji je refleks tipičan i za čakavski književni jezik, ne odražava srednjočakavski dijalekt, već neorgansku, nadgovornu osobitost, pa o tome valja voditi računa prilikom određivanja mjesta nastanka tekstova. Tako primjeri tipa verovati mogu biti i govorni i knjiški leksički ekavizmi. Autor navodi zanimljivost da se srednjočakavski ekavizam unutar srednjočakavskoga dijalekta najdosljednije čuva u Senju, „gradu što je već dugo pod jakim štokavskim utjecajem, tj. u gradu u kojem živi znatan broj Bunjevaca, ikavaca novoštokavaca“, što je lijep primjer čuvanja posebnosti zbog kontaktne različitosti, a to je i jedan od razloga čuvanja arhaičnosti u rubnim područjima.

U poglavlju o genezi i raščlanjenosti južnočakavskoga dijalekta pregledno se donose primjeri jezičnih nepodudaranja čakavskoga sjeverozapada i jugoistoka, koji čine i glavnu crtu čakavske diferencijacije. Ikavizam južnočakavskoga dijalekta postanjem se razlikuje od ikavizma kod štokavaca (u 13. stoljeću i je dobiveno dodatnim zatvaranjem zatvorenoga e, dok je kod štokavaca ikavaca i dobiveno od prvoga dijela diftonga ie), iako je organski kontinuitet čakavskoga jugoistoka i pojedinih štokavskih idioma nesumnjiv. Umjesto da naglašava samo taj kontinuitet, autor logično zaključuje da su: „jugoistočne čakavske značajke često zajedničke sa susjednima, bili to štokavci ili središnji čakavci“. Izvrstan je to primjer u znanosti pohvalne težnje da se kaže i ono što je očito kako ne bi bilo mjesta za pogrešne interpretacije i zablude nedorečenoga. Južnočakavski dijalekt autor dijeli na tri poddijalekta: otočni, kopneni i gradišćanski, uz napomenu da su i gradišćanski govori kopneni, „ali imaju dovoljno posebnosti da se mogu uvrstiti u posebni poddijalekt“.

Spomenimo na kraju da se u izuzetno zanimljivim „žuntama“ zapisana govora koji oprimjeruju pojedine idiome, iz kojih iščitavamo i običaje i osobiti pogled na jezik i svijet, dakle i osobitu semantiku i zajedništvo čakavske govorne zajednice, uz posredovanje tekstova iz literature donose i dosad neobjavljeni zapisi Line Pliško, Silvane Vranić, Sanje Zubčić i Marijane Tomelić Ćurlin, kao i humorističan tekst koji je autor zabilježio na Ošljaku, o livomu kolenu koje treba maksirati s ledun dok ne utrne, a pruojti t’e unda ka me Buog digne, a do tad tuka mi trpiti.

Nadamo se da će ovaj priručnik potaknuti studente i buduće istraživače na terenski rad jer je ostalo još dosta nezabilježeno u jeziku koji se znatno mijenja i gubi pojedine svoje bitne odrednice zbog inojezičnih utjecaja, organskih i neorganskih, kao i zbog izumiranja stanovništva na pojedinim područjima. U ranijoj literaturi nađe se ponešto i pogrešno protumačenih pojava pa je i taj segment podložan znanstvenome propitivanju budućih istraživača.

Nadamo se da će uskoro svjetlo dana ugledati i treći dio dijalektologije (kajkavsko narječje) pa će se moći izreći zaključni sudovi, ali i otvoriti rasprave o sveobuhvatnoj hrvatskoj dijalektologiji profesora Lisca.