Što kad bi sve postalo ONO?

Otkad se govori rabe se eufemizmi. Svi koji govore rabe eufemizme. Taj izvorno grčki pojam označava ublaženi izraz koji zamjenjuje vulgarizam ili riječ koja označuje kakvu opasnu, šokantnu ili neugodnu pojavu. Proces eufemizacije u pravilu se tiče čovjeka i njegova društvenog života. Dubinski mu je uzrok strah pred zlokobnim koji potječe iz drevnih vremena kada su se riječ i stvar doživljavali kao jedno, te je izgovaranje pojedinih riječi poistovjećivano sa svetogrđem ili izazivanjem demona. Blaži i povoljniji izraz najčešće se traži kada se govori o smrti, religiji, seksu, teškim bolestima, probavi, politici, ratu, porocima i sl. Npr.:

– preseliti se na drugi svijet (umrijeti)

– izvršitelj smrtne presude (krvnik)

– upitna ljepota (ružnoća)

– ograničen (glup)

– prijateljica noći (prostitutka)

– žuboriti (pišati)

– hajd’ u smokve (idi k vragu).

Ideologija reklamne industrije svijet eufemizira u globalno selo

Đavao i nečastivi

Eufemizam je makrostrukturalna figura koja svodi na minimum emotivnu funkciju jezika, jer se umjesto afektivnih rabe opisni označitelji. Sam proces nastanka eufemizama posljedica je tabuiranja tj. težnje jezika da odustane od imenovanja i pribjegne kakvoj uvriježenoj formuli. To odustajanje od obavijesnosti, tvrdi Vladimir Anić, prešutni je sporazum sudionika komunikacije o najmanje uznemirujućem suočavanju s prirodnim činjenicama. Stari su Grci, primjerice, biće zla prozvali diábolos (klevetnik). Iz te su riječi izvedeni moderni nazivi za sotonu – francuski diable, španjolski diablo, engleski devil, danski djćvel, češki ďábel, poljski diabeł, talijanski diavolo ili hrvatski đavao. Budući da je preuzeta riječ bila značenjski neprozirna, hrvatski su joj govornici ubrzo počeli pripisivati zloslutni karakter te ju je iznova trebalo ublažiti. Tako je đavao postao nečastivi. Osim tabua, uvriježilo se ublažavati i neželjene stvari u životu društva. Stoga se u javnosti češće govori o osjetljivim pitanjima nego o problemima, o složenoj situaciji nego o krizi, gospodarstvenici izrazom restrukturiranje poduzeća nerijetko nagovještavaju otpuštanje radnika i sl.

Proces eufemizacije temelji se na stilističkoj sinonimiji. Uspostavljanje odnosa pristojno-opsceno, dopušteno-zabranjeno ili izravno-neizravno potiče različite oblike leksičkoga uspoređivanja i figuracije. Sinonimni eufemistički niz za vulgarizam kurac mogu npr. činiti parafraza muški spolni organ, internacionalizam penis, metafora banana, hipokoristik pimpek, perifraza muška snaga, zamjenica ono i sl. O situaciji, vrsti komunikacije i jezičnom registru ovisi za kojim će izrazom govornik posegnuti.

Eufemizam kao temelj karikaturalnoga prikazivanja

Raspodjela moći u društvu čest je razlog tabuiranja i izvorište eufemizama

Branko Kuna u raspravi Identifikacija eufemizama i njihova tvorba u hrvatskom jeziku (2007) eufemističnu sinonimiju oprimjeruje prikupljenim odgovorima žena na pitanje “Kako ste rekli da ste trudni”:

a) Svaki put sam mu rekla da mi kasni.

b) Dragi, bit ćeš tata za 9 miseci.

c) Dragi, ja mislim da je to TO.

d) Bravo majstore, materijal se uhvatio.

e) Ej, test je pozitivan.

f) Dragi, moram ti nešto reći...

Kao što među eufemizmima postoje stupnjevi prik-lad-nosti, tako je i s disfemizmima (opscenim, ružnim izrazima). Pojedini se, naime, mogu rabiti i u formalnim situacijama kao oblici relaksiranja komunikacije i signaliziranja bliskosti. Anić posebno upozorava na eufemistični potencijal posuđenih vulgarizama: „Mađarska psovka služi u našem društvu uglavnom za podizanje raspoloženja, a reći nekome da je mona talijanski mnogo je blaže i pristojnije nego mu to isto skresati u brk hrvatski. Francusko merde postalo je međunarodnom lozinkom intelektualnog cinizma ili nonkonformizma.“

Eufemizacija prati kulturaciju

Eufemizacija se može dogoditi na bilo kojoj jezičnoj razini – od grafijske do tekstualne, a eufemizam temeljiti na različitim postupcima i figurama. Najčešći su načini nastanka eufemizama:

– grafijska aluzija: Rekao mu je da je g...o. – Poslao ga je u k...c.

– zamjena fonema: roga ti – ko tu koga hebe

– metateza: njatke (kenjat)

– geminacija: Moram ići pipi.

– neologizam: rigoleto (povraćanje)

– akronim: Idi u PM!

– metafora: treća dob (starost)

– metonimija: prestati disati (umrijeti)

– antonomazija: Dudek (naivac)

– litota: Ne izgledaš najbolje. (Izgledaš grozno.)

– antifraza: Genijalno izgledaš. (Izgledaš grozno.)

– perifraza: zaobilaziti istinu (lagati)

– ludička parafraza: pun mi je kufer – Pas, mater i ostala rodbina (naslov knjige D. Mazura)

– frazeologizirana zamjena: ono – ona stvar – znaš već na što mislim

– formula ispričavanja: uz ispriku – s oproštenjem

– metajezični opis: petoslovnica (muški ili ženski spolni organ), itd.

Eufemizacija obilježava različite diskurze i diskurzivne registre: razgovorni, administrativni, znanstveni i promidžbeni jezik. Osobito je prisutna u govoru viđenih i važnih pripadnika jezične zajednice. Eufemizacija je vjerni pratilac procesa kulturacije društva. Najartističniji eufemizmi nastaju, dakako, u književnosti, a najviše ih je u novinarskom jeziku i jeziku diplomacije.

U pjesništvu eufemizacija je nerijetko signal odabrane strategije prikazivanja. Melankolični ton Cesarićeve Balade iz predgrađa podcrtava lirsko naznačivanje smrti bezimenog prolaznika:

A njega nema, i nema, i nema,

I nema ga više...

Gdjekad tabuiziranje i eufemizacija postaju temom pjesme. Njezina intonacija pritom obično varira između humorne i polemične. U pjesmi Ono I. Slamniga naslovna se riječ promeće u efektno sredstvo kritike tabua:

Muškarci uvijek proizvode ono

i kad ne mogu ono:

nas dvoje proizvodimo ono,

ali nam je ono pri kraju.

Ono zadnje je bilo um,

a to ti nije forca.

Dugo je, dugo trajao boom,

konačno imaš norca.

Zamjenica ono u prva se tri slučaja pojavljuje u akuzativu na mjestu rečeničnog objekta, dok se četvrti i peti put pojavljuje u nominativu na mjestu rečeničnog subjekta. Budući da su zamjenice relacijske riječi koje zamjenjuju prethodno imenovane referente, igra Slamnigove pjesme proistječe iz činjenice da procesi, radnje ili pojave umjesto kojih ta zamjenica stoji nisu imenovani. Zasićavanje teksta poimeničenim ono može se razumjeti kao intencionalno eufemistično izražavanje. Kontekst pjesme nuka na prihvaćanje tog oblika kao zamjene za tabuirane lekseme, a njezina je humorna intonacija implicitna polemika s tabuima. Izbjegavajući, naime, neprimjerene izraze dolazi se u paradoksalnu situaciju u kojoj ništa više nije moguće nazvati pravim imenom, što za posljedicu ima posvemašnju zbrku.

Figurativna dedramatizacija stvarnosti

Različiti su se oblici eufemistične figuracije razvili u novinarskom stilu, uopće u medijskim diskurzima. Stvaraju ih novinari, ali i pojedini nositelji informacija poput političara. U njihovim je eufemizmima snažno prisutan odjek kolektivnoga glasa. Mediji se ravnaju prema slici koju pojedina zajednica gradi o sebi, te se u njihovu jeziku ogleda karakter političke i socijalne korektnosti te zajednice. Marc Bonhomme (2005) primjećuje da se u novinama najčešće eufemiziraju sadržaji koji se tiču rata, siromaštva, korupcije i fizičkih nedostataka. Svojevrsna figurativna dedramatizacija stvarnosti provodi se trima postupcima:

– ograničenim ublažavanjem (loše se predočava kao manje loše: destrukcija → Üteta),

–vrijednosnom neutralizacijom (neugodni se izraz zamjenjuje stilski neobilježenim: bombardiranje → operacija) i

–poboljšavanjem (loše se predočava kao dobro: nerazvijeni → zemlje u razvoju).

Kada je riječ o hendikepiranim osobama, npr. slijepima ili patuljastoga rasta, Bonhomme ističe da one u francuskome tisku postaju osobe koje ne vide ili osobe niska rasta – takvom se denominacijom eufemizira njihov hendikep tj. implicitno ih se svrstava na ljestvicu nehendikepiranih. Pojedini novinski eufemizmi dovode u pitanje kategoriju učtivosti koja se pripisuje verbalnom izbjegavanju prijetećih sadržaja. Naime, kada eufemizam prikriva ili krivo predočava kakvo stanje (npr. kada se kolonijalni rat u novinama maskira formulacijama operacija uvođenja mira ili pacifikacija), suočeni smo s neučtivom eufemizacijom. Takve formulacije, kaže Bonhomme, izravno služe političkim vlastima i obično im je zadaća sprečavanje kritike njihovih postupaka.

Proces eufemizacije događa se i izvan jezika. Na filmu se, primjerice, izrazito neugodne scene (kastracija, mučenje i sl.) u pravilu ne prikazuju, nego samo naznačuju. Slično tome, stripovske bi se onomatopeje za fijukanje metaka, eksplozije i udarce mogle shvaćati kao eufemizmi.

Između retorike i (socio)lingvistike

Eufemizam se kroz povijest različito smještao. Za Aristotela je podvrsta metafore, a za Kvintilijana podvrsta alegorije. Hermogen ga općenito karakterizira kao oblik prilagođavanja izraza. Demetrije veli da je eufemizam figura koja zloslutne stvari preobražava u dobro znamenje, a bezbožne čine u bogobojazne. Svoje određenje osnažuje sljedećom prispodobom: „Tako govornik koji je pozivao da se zlatni kipovi božice Nike pretope i upotrijebe za novac potreban za rat nije izravno rekao: ‘Razbijmo Nike da bismo mogli ratovati!’ – to bi zvučalo zloslutno, i činilo bi se da vrijeđa božice – nego se poslužio eufemizmom: ‘Nike će nam pomoći ratovati.’ Kad se tako kaže, ne stječe se dojam da se Nike uništavaju, već da se pretvaraju u saveznice.“ Bernard Lamy (1675) eufemizam vidi kao inačicu perifraze, a César Chesneau Dumarsais (1730) kao trop. U 20. stoljeću pripadnici skupine ě svrstavaju ga u metalogizme, a Claude Peyroutet u obitelj litote.

Od naših starijih retoričara najsretnije ga određuje Luka Zima (1880): „eufemisam postaje, kad se što strašno, zlo, ružno itd. ne kaže pravim svojim izrazom, nego blažim, po značenju pravomu obližnjim, katkad i suprotnim; a to biva poradi opreznosti, bojazni, nježnoga osjećanja, šteđenja bližnjega.“ U suvremeno doba eufemizam se prometnuo u važnu (socio)lingvističku temu. O njemu su, među inim, u nas pisali Vladimir Anić, Damir Kalogjera, Dinka Pasini i Branko Kuna.