Stažirajući za sveca

Igor Isakovski (1970, Skopje), pjesnik, prozaist i nakladnik, objavio je dosad pet zbirki pjesama, dva romana i nekoliko knjiga proze (Pisma, roman, 1991, Crno sunce, poezija, 1992, Eksplozija, mučna mjesečina, erupcije, pripovijesti, 1993, Vulkan – zemlja, poezija, 1995, Nebo, poezija, 1996, 2000, Plivanje u prašini, roman, 2005) i dr.

Najnoviju knjigu poezije Igora Isakovskog objavila je nakladnička kuća Nezavisni pisateli na Makedonija, Skopje, 2008. Zbirka Stažirajući za sveca donosi trideset i šest ljubavnih pjesama (1995–2001) pa bismo je mogli nazvati svojevrsnim ljubavnim kanconijerom kojemu ne nedostaje naglašenog erotizma. Stihove raspršene u nizove riječi i poetskih sintagmi spaja čulnost, ali i gotovo romantičarska zanesenost – odabranom gospom. A tako valjda i treba biti, kad je novovjekom trubaduru trideset i devet godina – tek !

(Lj. C. M.)

MI

eto, mi idemo šumom.

slušaj: teško udara dažd.

žudimo za suhom svjetlošću u vrijeme poplava.

mi smo i ovo (tvoj dio):

premećeš srce među dlanovima

mjeriš dah mjeriš vrijeme

povlačiš se kao sunce na zalasku.

držiš vagu u jednoj i taksimetar u drugoj ruci

(mač je pored mene:

ne brini, s očiju mi skinut povez

ruka mirna kao u kirurga.

samo dođi bliže…)

mi smo i ovo (moj dio):

da se stalno putuje

da se stalno nešto iščekuje

da se sasvim precizno visi na vješalima

potpuno uvjeren

sasvim precizno pokušavaš

izmjeriti sebi posljednji dah

(ovdje smo konačno zajedno, draga!)

stalno se zavaravati

stalno osvajati

ponekad se maziti

ponekad gaziti

dva dijela istoga zrcala

odvojeni kao beskućnici

sami kao neplodan vjetar

kao nijemo pseto

pred zaključanim vratima

(samo dođi bliže…)

JEDNA I JEDINSTVENA

imamo našu jednu i jedinstvenu

scenu za poljupce, scenu za bliske susrete

moj vjetar u tvojim njedrima

tvoje nježne riječi u mojoj

duši, čini se istopit će se,

čini se iščeznut će, a

ipak

dvije planine pod silnim suncem

dvije stijene u brzoj vodi

dva kamena u bijeloj pjeni

mi, dvije duše u govoru vjetra

imamo našu, samo jednu

kuću za rađanja i preobrazbe

kuću na vjetru, kuću snova

i boja, kuću za nas i za sve naše

boljke i čežnje, kuću

što nas uvijek okuplja

kuću od zvukova i muka

KRŠTENJE ZVIJEZDA

sakupljam sve drage boje

krstim zvijezde

po dijelovima njezina tijela

skupljam pregršt mekih riječi

da je susretnem

vjerujem u izlazak sunca

i vruće plahte

u tople riječi

i tihe rastanke

kupujem sve cvijeće

u ovom gradu

da je obaspem

pažnjom ljubav ima

mene ima

skupljam svjetlost iz svake kapi

pričam i čavrljam

da je uspavam.

miran da joj bude san

pa i ja nešto da srknem

vjerujem u dah što mi ga daje

ponekad se plašim sve te ljepote

vjerujem u govor njezinih stopala

dolazi k meni

skupljam snagu svim svojim tijelom

skupljam čiste misli

da dadnem da joj dadem

sve što imam

najviše da budem svoj

dok me uzimlje

vjerujem u duboke magle

u noći

boli kada je nema

boli kada je nemaš

NEPREKINUTO KRETANJE

koliku osamljenost

može podnijeti čovjek

postavljen pred zaborav

u kući na brijegu

svi vjetrovi da udaraju

a da je ipak ne sruše

već pjesmu da pjevaju

dok prolaze

sobama

dok sve škripi

kovitla se

pred velikim naletom

jutra su prazna

oskudna i jalova

kao osamljeno suho drvo

u zapuštenom polju

kad te nema

moj svijet krije se od mene

iza tamnog vela

neizgovorenih boljki

gdje je

svijetli glas

od baršuna i topline

u bučnoj ljusci

ovoga zaboravljenog grada

i koliku osamljenost

može podnijeti čovjek

u bujnu rijeku

u mutnu vodu

zaranja moj glas

tražeći tvoj

krećem se kao da sam

san bolnog djeteta

otvaram sve otvore i pukotine

širim ih prstima dahom ih širim

da lijekove i meleme skupim

svijećom osvjetljavam

ognjem se grijem

treperi svijet

dok ga otkrivam

dok mu veo pada

dok ga rukama ne zagrlim

SUNCE – KRIVNJA

dočekujem te

okupan suncem

moja svjetlost da sretne tvoju

da se ne mimoiđu

kao tuđinci na križanju

da ne prostače

čekam te

u svako doba

jer si gospodarica

svakoga moga trenutka

u svako godišnje doba

tvoj je dah mjera svega

samo dođi bliže

dolazim ti u bolna svanuća

kao pas što dolazi

i liže svoje rane

dolazim ti u tihim noćima

s mojim nespokojem istkanim

od sunca i krivnje i magla

od muka i radosti i utjehe

kao rijeka prodirem u tebe

kao moćna rijeka

od sna

od sunca i snjegova

kao pjenušac se izlijevam

da te prelijem

sobom

VERSUS

ona se hladi

suncokretima

slika se topi

u njezinoj ruci

govori o nebu

a misli na moj rukopis

dok miris svoj širi

u polju moje duše

BIO JE TO DAN KAD SU SUNCE I DAŽD VODILI LJUBAV

I.

Bio je to kao da je nebo golema postelja

a tebe nije bilo da gledamo

pa sam gledao sam i osamljen

bio je to dan

kad si rekla „volim dažd“

i bi dažd.

ti nisi znala

koliko darova poslah

pred noge

Kišnoga Kralja.

ti nisi znala:

moje te oko ljubi

i tvoja nenazočnost

ga osljepljuje

uplašio sam se pri pomisli:

tebe sam tražio

u pjesmi vjetra

II.

Bio je to dan kad sam mislio

Gospodine, umrijet ću zavodeći kraljeve

da bi ona bila zadovoljna

Gospodine, odavno nismo razgovarali

a treba da je vidiš

da osjetiš njezin puls, Gospodine!

ona je naša sestra

i učinit ću je ljubavnicom

takva se ne viđa, moj Gospodine.

ptice šapću njezino ime

i zvijezde mi kazuju gdje spava

kad su je vlakovi tražili gradom

ranije i dan dohodi da joj sklizne među grudi

i noć je uvijek preduga

kad je nema

a ja teško zaspim

svaka moja riječ daleko je od mudrosti

kao što sam ja daleko od razuma

no ona me razumije više od bilo koga

ponekad mi govori

kosom,

drugi put prstima…

bio je to dan

kad sam mislio da ću doseći oblake

i tko zna bi li se našla sila

da me natrag vrati

bio je to dan

kad se stvarala duga

u njezinim očima

no strepio sam

da ću je uplašiti ako joj kažem

pa sam postao nijem

nijem kao zlato na njenim grudima

nijem kao da čuvam

našu tajnu

moju, tvoju i njezinu, Gospodine

bio je to dan

kad sam mislio

pjesme o njoj nemaju kraj

i ja i vjetar postajemo jedno

S makedonskog prepjevala

Ljerka Car Matutinović