Škripava farsična kola

Peter Shaffer (1926), britanski middle-of-the-road dramatičar, sedamdesetih se godina proslavio problemskim i biografskim komadima kao što su – tada planetarno popularni – Equus i Amadeus. Njegova burleskna farsa Crna komedija (Black Comedy, 1965) praizvedena je u Kazalištu Komedija, u režiji Relje Bašića, 1970. te se pod okriljem nezaboravna Teatra u gostima naputovala diljem ondašnje države. Četrdeset pet godina nakon nastanka, u Komediji je doživjela i drugu postavu – u režiji Nine Kleflin i s novom, u međuvremenu stasalom, generacijom glumaca. S obzirom na kratak scenski vijek nekih drugih, zahtjevnijih i ozbiljnijih komada, nužno se nameće pitanje posebnosti ovoga djela, koje pred ozbiljnijom analizom otkriva strukturnu (gotovo prozirnu) tanašnost, da ne kažemo plitkost, ne želeći uvrijediti autora, te utemeljenost na jednoj jedinoj dosjetki (što je scena jače osvijetljena, za aktere je u gušćem mraku). Jesu li ti faktori determinirali vitalnost i privlačnost Crne komedije – ili ipak moramo u trezor zaviriti malo dublje, a prigodni diskurs proširiti?

Umjetnost po opipu

Naime, tradicija tzv. bulevarskog kazališta, koje samo zabavlja publiku, pritom joj ne dosađujući i ne docirajući, u nas nikad nije bila osobito jaka, nailazeći uvijek i na protivljenje i prezir ideologizirane ili samo intelektualno pretenciozne kritike. Pred kazalište, recimo od Pirandella i Brechta nadalje (disparatnost je para namjerna), postavljeni su ozbiljni zadaci, kojima se ono moralo konformirati. Drugim riječima, teatar je trebao postavljati pitanja, biti društveno zrcalo, ili se pak zatvoriti u sjajnu izolaciju hermetizma i nepronična, vrhunskoga artizma – koji doista nije za svakoga. Redateljsko kazalište populizmu je zadalo coup de grace, odbacilo i protjeralo bulevar daleko na margine, osim ako se nije moglo njime na sebi svojstven način poigrati. S vremenom, i publika se podijelila: ili je kazalište počela u strahu zaobilaziti, ili je pak slijedila tragove nametnuta mainstreama, pa i sama od kazališta očekivala jedino sudbinska, egzistencijalna pitanja – na koja su redatelji sugerirali vlastiti (rijetko jasan, a često nemušt) odgovor. Danas situacija nije više takva kakva je ovdje u pregrubim crtama opisana, te je bulevar uglavnom rehabilitiran. Čak se i prihvaća činjenica da postoji kazalište koje samo zabavlja, koje ne kazuje ništa od dubokih poruka zapretenih u mračan koloplet neodgonetljivih simbola i aluzija, kojemu je svrha upravo redundantna: glumačka vještina proizvodi užitak u čistoj igri, a taj se potom prenosi na publiku. I ta vrsta kazališta zaslužuje da je promatramo, vrednujemo i ocjenjujemo unutar njezinih parametara, ne tražeći od nje ono što ona nije, ne želi i ne može biti.

Shafferova Crna komedija, bez kapitalne, ali ne odveć originalne dosjetke – bila bi prelagana i prebanalna da zabavi. U njoj je sve zasnovano na nepogrešivu mehanizmu dobro skrojena komada – no autor ipak nije Oscar Wilde, te se njegovi pripadnici britanske (građanski pristojne do licemjernosti) srednje klase uvijek zateknu na krivome mjestu u krivi čas, i uz to – da bi faux pas imao jači učinak – govore ono što nikako ne bi smjeli reći. Je li to kakva satira ili kritika nekoga ili nečeg u društvu? Usudio bih se reći da nije: kao što znamo iz iskustva, ljudi su jednostavno takvi, a dramatičar nije umjereni moralizator, već se povodi za pravilima dobre (učinkovite) dramaturgije i ponajviše gleda kako komad privesti prihvatljivu, što će reći poentiranu, kraju. Nina Kleflin uložila je znatan napor da podmaže škriputav mehanizam farsičnih kola na nizbrdici; ona bi se ipak tu-i-tamo zaglavila, za što svoj dio odgovornosti snose i drugi – od glumaca do scenografa (Osman Arslanagić). Nije se odlučila za skretanje prema apsurdu, iako se takvo rješenje gotovo samo nametalo, te predstava čitavih svojih sat i četrdeset pet minuta ostaje u granicama pseudorealističnosti. Šteta, jer bi mali izlet oplemenio konstrukciju, koja ovako, predvidljivošću i repetitivnošću, povremeno stoji na samu rubu dosade. Bulevar, koji je sav konvencija, mora poštovati zakonitosti konvencije, slažem se – no nitko mu ne brani malu autoironičnu diverziju.

Glumački ansambl Komedije funkcionirao je u skladu s općim stilom komički ekspresivne glume kakav se njeguje u tom kazalištu: svoje likove pronašli su Vid Balog, Dražen Čuček, Dubravka Ostojić, pa i Ronald Žlabur. U drugih, onih koji nisu samo statirali (Nedim Prohić), bilo je ponešto burleskne ili sasvim artificijelne pretjeranosti (Mila Elegović, Željko Duvnjak, Nina Kaić), no ipak nikada u mjeri koja bi znatnije ili trajnije narušavala integritet cjeline. Što predstava jednostavno nije dovoljno smiješna, nije kriv nedostatan broj njihovih nespretnih padova ili sudara u konvencionalnoj tmini – ne, tomu je razlog, vjerojatno, u nedovoljnoj dinamici, koja u ovakvu tipu komada mora biti upravo zahuktala te sličiti Feydeauovom moćnom stroju, ili pak, mutatis mutandis, onoj koju je u svojim ranim filmovima (v. Indiana Jones) ostvarivao nitko drugi nego Steven Spielberg. Jedna scena apsolutno ne daje naslutiti drugu: suprotno tomu, ako je, kao u Crnoj komediji sve predvidljivo i očekivano, tada tek preostaje nada u gledateljevu nesnalažljivost ili neupućenost, ili pak na veliku pričuvu dobre volje.