Seciranje društvene i bračne patologije

Među 22 kakvoćom prilično raznorodna filma nedavno prikazana u sklopu revije MaxTv: filmomanija u zagrebačkom Movieplexu, dva su se naslova osobito izdvojila zbog zvučnosti imena njihovih autora, atraktivnosti odabranih tema, provokativnih načina njihovih obrada i zanimanja publike. Dakako, riječ je o kanskom Zlatnom palmom, dvjema Europskim filmskim nagradama i Zlatnim globusom ovjenčanoj, te za dva Oscara nominiranoj mozaičnoj ansambl-drami Bijela vrpca znamenitoga Michaela Hanekea, odnosno Europskom filmskom nagradom za najbolju fotografiju ovjenčanoj komornoj psihološkoj egzistencijalnoj horor-drami Antikrist podjednako glasovita i celuloidnim provokacijama sklona Danca Larsa von Triera. Premda oba filma pate od određenih nedostataka, potpisnik ovih redaka zbog izraženije suptilnosti i znatno manje doslovnosti prednost ipak daje Hanekeovu djelu.

Kadar iz filma Antikrist

Kadar iz filma Bijela vrpca

Filmski moralist

Pesimist, mizantrop i moralist Michael Haneke najvažniji je suvremeni europski filmaš. Kao jedini filmski autor današnjice koji hladno, cerebralno i kirurški precizno tematizira patologiju društvene sadašnjice i svu otuđenost, laž, licemjerje i krhke temelje na kojima počiva (malo)građanska europska srednja klasa, Haneke smije s punim pravom nositi atribut novog Fassbindera, najsjajnije zvijezde novoga njemačkog filma, čijem glasovitom ostvarenju Zašto je poludio gospodin R. u mnogim svojim djelima (osobito u naslovima Sedmi kontinent, Bennyjev video i 71 fragment u kronologiji slučajnosti) daje neskrivenu posvetu.

Nezavršeni student filozofije i psihologije rođen u Münchenu, a odrastao u glumačkoj obitelji u Wiener Neustadtu, Michael Haneke baštini nasljeđe velikana europskog i svjetskog filma poput Kieslowskog, Tarkovskog, Antonionija i možda ponajviše Roberta Bressona. Kao nedvojbeno najkontroverzniji austrijski, a možda i europski filmaš današnjice, Haneke oštroumno i protestantski staloženo propitkuje granice ljudskoga sadizma, onoga pojedinačnog i društvenog ravnomjerno, te progovara o mračnim povijesnim i civilizacijskim naličjima zemalja stare Europe (Austrija, Francuska, Njemačka), koje se smatraju kolijevkama europske uljudbe i kulture. Ono što čini se ponajviše zanima autora nespremna na ustupke, koji prema vlastitim riječima uvijek snima filmove temeljene na krivnji, jest priroda zla i svih njegovih manifestacija, bilo onog iracionalnog zla koje možda čuči u svakom od nas, bilo širega društvenog i(li) institucionalno dopuštena zla koje poput nečiste savjesti obilježava socijalne zajednice i generacije društva.

U potrazi za odgovorima

Haneke oštrim skalpelom beskompromisno i minuciozno secira mračne strane ljudskih osobnosti, ne oklijevajući postavljati teška filozofska i metafizička pitanja o čovjekovoj naravi te pojedinačnim i društvenim aberacijama, pri čemu se kroz osobne priče i obiteljske mikrokozmose najčešće oslikavaju širi društveni problemi i fenomeni. Istodobno autor u najvećem broju slučajeva na postavljena nelagodna pitanja ne nudi odgovore, ili ih nudi tek djelomično, prisiljavajući gledatelje na aktivno traganje za njima, kopanje po pojedinačnom i kolektivnom nesvjesnom te donošenje zaključaka ovisnih o senzibilitetima, sposobnostima za empatiju i stupnjevima obrazovanja svakoga promatrača zasebno. Počevši od dugometražnog kinoprvenca Sedmi kontinent, priči o obitelji koja zbog nepodnošljive svakodnevice priprema kolektivni suicid, preko iznimno tjeskobne psihološke drame Bennyjev video u žarištu koje je tinejdžer koji odluči počiniti ubojstvo da bi spoznao osjećaj oduzimanja tuđeg života, do njegovih recentnih naslova Skriveno, Funny Games U. S. i Bijela vrpca, Haneke ustrajno analizira urbano otuđenje, međuljudsku distanciranost te emotivnu hladnoću i bešćutnost, koje naposljetku rezultiraju iznenadnim i samo naizgled neočekivanim erupcijama nasilja.

Takav je slučaj i s njegovim zasad posljednjim filmom, iznimno efektnom crno-bijelom fotografijom realiziranom pričom o mještanima provincijskoga sela na sjeveru Njemačke koji u praskozorje Prvoga svjetskog rata svjedoče nizu zagonetnih agresivnih i nasilnih ekscesa. Na prvi pogled svi se incidenti s traumatičnim i tragičnim posljedicama doimaju nepovezanima i neobjašnjivima, jer je uistinu nemoguće u smislenu relaciju dovesti primjerice nanošenje teških tjelesnih ozljeda mentalno hendikepiranom dječaku, premlaćivanje razmaženoga barunova sina i razapinjanje čelične žice zbog koje će mjesni liječnik tijekom jahanja pasti s konja i teško se ozlijediti. No ako je te psine i nasilje nemoguće objasniti, s postupnim upoznavanjem mještana te njihovih karaktera i odnosa postaje sasvim razvidno zbog čega dolazi do takvih pojava. U pozadini svega leže strogi protestantski odgoj i stega kojoj pastor podvrgava djecu, ponižavajući odnos i opresija prema ženama u čemu prednjači mizogini mjesni liječnik incestuoznih sklonosti, provođenje obiteljskog nasilja nad djecom, zagovor patrijarhalnih vrijednosti i fetišiziranje izražene muškosti te dakako nepremostive razlike između društvenih klasa. Provincijsko selo tako postaje umanjena slika Njemačke, na kojoj se na mikrorazini preslikavaju sve klasne i socijalne anomalije, pa tako i rastuće nasilje sa sve težim posljedicama koje prijeti erupcijom. Kad se naposljetku pokaže da su počinitelji svih ispada zacijelo djeca, bez obzira na različitost njihova klasnog i socijalnog zaleđa, Haneke nam jasno daje do znanja da su ta djeca kliconoše nacizma koji će dvadesetak godina poslije najprije čitavu Njemačku, a potom i svijet, zaviti u crno. Autor u tom značenjskom segmentu ostaje dosljedan sebi, jer kao što suradnjom s dječakom alžirskih korijena dvanaestogodišnji Pierrot u remek-djelu Skriveno zbog grijeha otaca i pokolja alžirskih imigranata kažnjava svoje roditelje, tako i djeca u Bijeloj vrpci provođenjem nasilja i naznačavanjem do čega će ono jednog dana dovesti također kažnjavaju odrasle i razaraju njihov prividno idiličan svijet pun licemjerja, zlobe i himbe. A kao predstavnici kakvih-takvih pozitivnih vrijednosti i simboli nade u bolju, zdraviju i normalniju budućnost Njemačke figuriraju tek dobrodušni i zbunjeni školski nastavnik i njegova djevojka Eva. Činjenica da nas filmom vodi nastavnikov starački glas u offu, koji na samu početku riječima da se „sve možda i nije baš tako dogodilo“ unaprijed dijelom relativizira ono što ćemo vidjeti, govori da je ta bolja, zdravija i normalnija Njemačka ipak pobijedila. Ako bi se željeli detektirati nedostaci tog iznimno atmosferičnog te neopisivo smireno i sugestivno režirana djela, koje u nekim detaljima neodoljivo asocira na Bergmana, oni bi se krili u predugom trajanju, mjestimičnoj redundantnosti i činjenici da gledatelj (barem je sa mnom bio takav slučaj) ni nakon nepunih 150 minuta ne uspijeva posve razlikovati svu seosku djecu i reći iz kojih obitelji potječu. Premda Skriveno i dalje ostaje najuspjeliji film Hanekeove dosadašnje karijere, to su ipak zanemarive slabosti ostvarenja koje bogato nagrađuje strpljivije i ambicioznije gledatelje.

Borba muškog i ženskog principa

Način na koji Hanekeovo provincijsko selo simbolizira njemačko društvo uoči Prvog svjetskog rata izjedano autoritarnošću, religijskom i patrijarhalnom opresijom, netolerancijom i strahom, sukladan je simbolici Von Trierova Dogvillea iz istoimenoga filma, provincijskog mjesta u kojem se također oslikavaju širi društveni poremećaji i socijalna patologija. Šest godina nakon rada na Dogvilleu nekadašnji kultni puritanac i predvodnik Dogme 95, vođen osobnim demonima, realizirao je Antikrista, svoje neosporno najprovokativnije, ali ne i najbolje ostvarenje. Priča o supružnicima koji nakon tragične pogibije maloljetnoga sina koju su posredno sami skrivili u izolaciji i samokažnjavanju pokušavaju sanirati neizlječive duševne rane i pronaći smisao za dalji život od sama je početka vizualno čudesna te nerijetko halucinantna alegorijska priča o borbi za opstanak između muškog i ženskog principa. Žena (univerzalna Ona u izvanrednoj interpretaciji Charlotte Gainsbourg) osim osvete možda neizbježnoj, no hladnoj suprugovoj racionalnosti i znanstvenosti, koje dijelom zbog otuđenosti i zanemarivanja smatra odgovornima za sinovu smrt, posredno se pokušava osvetiti i za sve one mučene i spaljene vještice iz 16. stoljeća, sve one žene koje u završnom kadru uz padinu nadiru prema mužu (univerzalnom Njemu u također sjajnoj izvedbi Willema Dafoea). No povijest se ponavlja i poslije prvotne ženske dominacije emotivno donekle hendikepiran i tjelesno osakaćen muški princip opet trijumfira nad samoosakaćenim i pomahnitalim ženskim principom, uz pretjerano naglašavanje srođenosti žene s prirodom kojoj muž nimalo ne pripada. Jer, osim vlastite žene i sina, On (teško je razlučiti je li stvarno ili samo u vizijama) na smrt upravo u trenucima dolaska na svijet osuđuje i srnino mladunče, kao i skotnu lisicu koja zubima trga vlastiti trbuh i utrobu. Štoviše, to muževo (ne)pripadanje prirodi odnosno nesraslost s njom naglašeno je i scenom Njezina stapanja s travom i biljkama, kao i njegova posrednog silovanja prirode putem silovanja mrtva ženina tijela u završnici.

Dakako da On nije (objektivno) odgovoran za smrt sina koji je pao kroz prozor i poginuo dok su oni vodili ljubav, nego je Njegova krivnja u odveć razumskom znanstvenom pristupu i distanciranosti, kako mu Ona otvoreno više puta govori: „ti ga (sina) nikad nisi iskreno volio, nije ti bilo stalo do njega“. Ona ga drži krivim i kao takva kažnjava, a unekoliko ima i pravo jer On i proplamsaje strasti i iracionalnosti u vođenju ljubavi naknadno objašnjava riječima „ovo se nije trebalo dogoditi, ovo nije dio psihoterapije“. A u tretmanu Nje on se često (kao liječnik možda i neizbježno) ponaša poput sadista te je prisiljava na ponašanja i radnje koje Ona s velikom nelagodom i boli odbija izvršiti. I u tome leži dio razloga Njezine, zbog konačne (i povijesne) dominacije muškog principa nad ženskim, nerealizirane odnosno nepotpuno realizirane osvete.

Posveta Tarkovskom

Posvećen velikom Andreju Tarkovskom, Antikrist je svojevrstan redateljev celuloidni obračun s njima koncipiran kao naglašenim religijskim simbolizmom i biblijskim konotacijama obilježena cjelina od četiri poglavlja naslovljena Tuga, Bol, Očaj i Tri prosjaka, kojima su pridodani Prolog i Epilog. Von Trier je koješta nadrobio u filmu, i odveć plakatno razračunavanje s Freudom i psihijatrijom, i obračun s licemjernim javnim moralom u pomalo kičastu, no poetičnu prizoru seksa, i kritiku racionalnog uma, koji će unatoč emotivnoj prikraćenosti u završnici izići kao pobjednik, i likovno sjajne kadrove koji asociraju na snažne impresionističke slike Andrije Maurovića i Hieronymusa -Boscha, a donekle i demonstraciju vlastite mizoginije. Premda zbog nelagodnih scena (auto)mutilacije, eksplicitnog seksa i mizoginog tretiranja žene definitivno nije film za svačiji ukus, Antikrist je dosad svakako najkontroverzniji i najradikalniji, ali ne i najbolji Von Trierov film, koji bi svoje gledatelje mogao podijeliti na isključive ljubitelje i podjednako isključive osporavatelje.