Vijenac 416

Proza

MILKO VALENT

San o Šangaju i urednoj djevojci

„Tvoja domovina je tamo gdje je tvoj užitak.“ (Marko i Jessie)

Šesnaest sati leta od Zagreba do Šangaja, s presjedanjem u Frankfurtu, ne sklapam oči. Zrakoplov leti kao da ne leti, čini mi se da nepomično lebdi u zraku. Prvi put u životu nazirem što bi to, zapravo, mogla biti nesanica: bolno i nestvarno budno stanje koje čovjeka s vremenom može dovesti do ludila. Ulazim u avion, izlazim iz aviona pa ponovno ulazim u avion da bih započeo svoj najduži let u životu. Ništa ne jedem iako se ljubazne stjuardese iskreno čude tome što na tako dugom letu odbijam kvalitetnu hranu njihove zrakoplovne kompanije. Ali pijem, ne pića kompanije, što ih također čudi, nego svoje piće, dalmatinsku rakiju koju mi je prošle godine poklonio Gogo. Rado bih ja uz piće i pušio, i obične i neobične cigarete, bilo kakve cigarete, ali još nigdje na svijetu nisu, nažalost, uveli zrakoplovnu liniju za pušače.


slika „ Lako je šišmišima, oni ne pate od konvencija.”


Čini mi se da avion ne leti, već da samo leži na bjelkastoj vuni oblaka, iako na monitoru u blizini WC-a vidim podatke o brzini leta. Cijelo vrijeme pijuckam rakiju i ispotiha, šapćući kao neki idiot, ponavljam rečenicu koju smo u Edinburghu smislili Jessie i ja: „Tvoja domovina je tamo gdje je tvoj užitak.“ Ali u mislima tu istu rečenicu dovodim u pitanje nemilosrdnom Nietzscheovom rečenicom: „Ne vjeruj u ništa i sumnjaj u sve.“ Tu i tamo našu istinoljubivu rečenicu iz Acanthusa na Waverley Bridgeu, koju sad ponavljam alkoholiziranim glasom, prekida u meni trijezno, ali panično pitanje ispunjeno zebnjom: A što ako Jessie nije uredna djevojka? To što su sve prostorije, pa i kupaonica, u njezinu stančiću ljetos u Edinburghu bile prilično uredne ne znači baš mnogo jer je gazdarica svako jutro, kad bi Jessie izišla iz kuće, pospremila stančić. Zatim se pojavljuje još treznije pitanje puno neobjašnjiva straha: A što ako je Jessie stvarno uredna djevojka? Cijeli život žudim za urednom djevojkom, a sad sam, evo, najednom ustrašen mogućnošću da sam je ipak pronašao. Ali više ne mogu natrag. Ne mogu jer je odlučnost u mojoj prirodi, kao i do katastrofe, nesreće i svake zamislive propasti razigran kockarski duh. U tom sudbonosnom trenutku bez povratka, sad kad moj zrakoplov slijeće na Shanghai Pudong International Airport, iako sam mislio da uopće ne leti, u očima mi leluja toranj Oriental Pearl zabijen visoko u nebo kao velika izdužena iskra s dvije velike nabubrele oble suze u očima Jessie, iste onakve kakve su joj zaiskrile u Edinburghu kad me krajem kolovoza ispratila na aerodrom moleći me da nikada, Marko-Marko, ali nikada, ne zaboravim naš izlet u udolinu Glen More i Škotsko visočje, i vožnju brodom po Loch Nessu te naš prvi kapučino u Acanthusu u kojemu smo, zaigrani poput djece, na listovima istrgnutim iz njezine bilježnice za dnevničke zapise s putovanja po Europi pisali naš mali razgovor na engleskom i kineskom jeziku. Bit ljudskog življenja ponekad je sažeta u samo jednu sretnu sliku u kojoj bi mogao uživati i isposnik. Da, ali spominjanje vlastite sreće naglas u većini ljudi izaziva nelagodu ili čak odbojnost.


slika „ Vjerujem da i u Šangaju postoje tihe duhovne oaze...”


Iz aviona izlazim nemiran kao Veliki prasak prije eksplozije. Uopće nisam cool (samo duhovno siromašan čovjek koji nema što izgubiti može biti cool), ne, uopće nisam hladnokrvan i nemam namjeru ispričavati se sebi zbog toga što mislim u „povišenom emocionalnom registru“. Svi moji osjećaji kaotično se isprepleću u samo jednoj želji: želim je što prije vidjeti i zagrliti. Bocu s ostatkom rakije nosim u desnoj ruci, a u lijevoj držim svoj crni novinarski ruksak, „legendarni ruksak“ kako ga je nazvala kolegica Iskra. Ona se uskoro udaje za profesora kemije iz Pariza kojega je intervjuirala za našu radijsku emisiju Europa na dlanu. Otkud mi sad ovo o Iskri?! Kad sam rastrojen, padaju mi na pamet stvari koje ne mogu povezati s trenutačnim zbivanjem. Izlazim iz aviona. Izlaženje mi izgleda beskrajno dugo. Pijan sam, zbunjen i ustrašen. Unatoč strahu osjećam se odvratno veselo kao neiskusni alkoholičar koji će uskoro povraćati i tako olakšati svoju muku. Najradije bih se bacio u široku rijeku Huangpu i plivao do iznemoglosti kao ljetos kada sam se utrkivao s Kiki s jednoga na drugi kraj uvale Čigrađa na Murteru.

Izlazim iz aviona. Izlaženje mi izgleda sporo. Ipak izlazim. Noge su mi teške. Jessie me sigurno čeka na mjestu na kojemu me treba čekati. Ona stanuje u Pudongu, u blizini čuvenog orijentalnog tornja s dvije velike probušene kugle bisera. Jessie će me uskoro odvesti tamo, u svoj prostrani stan, i pokriti s tri pokrivača od kineske svile. Na njima će biti opasni crni zmajevi u usponu prema nebu kao i suvremena Kina. Možda Jessie kod kuće ima Simpsone i South Park pa će mi, baš lijepo, prije nego zaspim pustiti nekoliko nastavaka iz prve i druge serije jer zna da volim animirane satiričke serije koje parodiraju američke običaje i duhom siromašan način svakodnevnoga američkog života. Mislim, Marko, bilo bi stvarno ludo gledati Simpsone i South Park u golemom Šangaju koji sve više nalikuje kaotičnim zapadnjačkim megalopolisima i u kojemu je od starih mudrih filozofija ostao samo obični Istok sve više prožet modernim Divljim zapadom! Ali ipak ne vjerujem da je situacija toliko loša, vjerujem da i u Šangaju postoje tihe duhovne oaze u kojima se promišlja teško shvatljiva brzina koja okružuje te oaze duha i mudre kontemplacije.

Zanosim se u hodu, jaka je doista ta hrvatska rakija, i tresem se od ljubavnoga straha kao onog smušenog popodneva prije više od sedam godina kad sam s Tinom prvi put ušao u njezin stan na Marulićevu trgu, dok je baka bila kod zubara. Sve jače uživam u strahu od užitka, užasno se plašim svoje prave i, zapravo, jedine domovine. Usput sve snažnije žudim sretan završetak života iako znam da ne postoji u onom smislu u kojem postoji u brojnim filmovima B-produkcije i u romanima B-kategorije s onim vrtoglavim, napetim zapletom i sretnim završetkom. Postoji samo ljubavna strast i smrt, samo strast i smrt. Kad mine strast, smrt je sretan završetak života! Tako, nažalost, ili nasreću, stoje stvari, bez obzira na Borgesovo mišljenje da smrt i njezino spominjanje u ljudima izaziva izvještačenost i patetičnost. Pa što onda ako je doista tako?! Ipak, onoliko koliko je život izvještačen i patetičan, smrt nikada ne može biti; ona je, kao i ljubavna strast, jedina neupitna stvarnost. Patetično rečeno, što znači potresno, zanosno i dirljivo rečeno: neka Jessie bude moja strast! Neka Jessie bude i moja smrt!

– Hej, Marko-Marko, dobrodošao u tvoju domovinu koja je tamo gdje je tvoj užitak – odjekuje njezin nasmijani glas zračnom lukom na zapjevanom engleskom jeziku. To Jessie ponavlja našu krevetnu mantru u onoj istoj crnoj svilenoj jakni koju je nosila na našem prvom izletu po škotskim prostranstvima i u razuzdanim edinburškim noćima koje su završavale ili u njezinoj sobi prekoputa irskog puba Finnegans Wake i meksičkog restorana Mariachi u Victoria Streetu ili u mojoj sobi na Mountcastle Terrace ispred koje je, u prednjem vrtu kuće, crna željezna skulptura Metal Nickie na koju smo jedno jutro Jessie i ja lijepili grudice potrošene žvakaće gume. Da, to je moja draga Jessie, studentica turizma i strasti. Pijanim drhtavim prstima opipavam stražnji džep traperica da provjerim jesu li još uvijek u njemu listovi papira s našim ljubavnim jezičnim vježbama, jedina stvar koju sam doista čuvao dok sam radio i putovao Europom. Jesu, dragocjeni edinburški papiri su tu, u džepu, čvrsto priljubljeni. Fantastična je ta slučajnost, Jessie, da su to točno dva papira, samo dvije stranice; to je, nazovimo ga tako, nerazdvojni par papira u kojemu, između ostaloga, stoji: „Of course, my dear, I’ll fuck you. Definitely. I’ll fuck you tonight.“ Da mogu, da znaju govoriti, to isto bi rekli svi sisavci, pa i oni leteći sisavci, jedini sisavci koji mogu letjeti, nama istodobno odvratni, dragi i zanimljivi šišmiši. Šišmiši se, dakako, redovito i strasno pare prije svoje smrti, iako ne cijelu godinu kao ljudi, nego samo u sezoni parenja, u jesen, ali su vrlo promiskuitetni. Baš kao i ljudi. Sjećam se obrazovne TV-emisije u kojoj su šišmiši kopulirali razjapljenih usta iz kojih je curila ljubavna slina, dok smo se ti i ja, Jessie, cakleći se od ljubavnoga znoja i gledajući emisiju držali za ruke nakon isto takva neodoljiva slinavog spajanja. Malo sam bio zavidan šišmišima na njihovu spolovilu jer pojedini mužjaci imaju, čini mi se, prevelika jaja i prevelik penis u odnosu na svoju veličinu, recimo kao kad bi muškarac imao penis od, primjerice, četrdesetak centimetara. Ti si se tada veselo smijala mojoj zavisti, no istina je da smo oboje bili zapanjeni činjenicom da penis i jaja šišmiša izgledaju gotovo potpuno isto kao i u ljudskoga mužjaka, kao i paralelnom činjenicom da u današnje vrijeme postoje romantični ljudi poput nas, ali ne ljepljivo romantični i sentimentalni, koji se u velikoj mjeri mogu posve iskreno oduševiti obrazovnim emisijama o sisavcima i radije u trenucima odmora i praznine gledaju njih nego najbolje i najnapetije holivudske trilere. A kakva je zapravo razlika između ljepljivo romantičnih i romantičnih? Ljepljivi uživaju u boli, zaljubljeni su u bol, vole plakati. Romantični se ljudi neprekidno smiju jer su sretni. Smijeh je sretnih ljudi uvredljiv. Zbog toga oni moraju skrivati svoj smijeh. Lako je šišmišima, oni ne pate od konvencija.

Ali pustimo sad šišmiše i vratimo se nama, drago moje čudo! Mi se danas napokon vraćamo sebi. Veselim se tome. Radujem se i Olimpijadi u Pekingu o kojoj smo toliko pričali. Danas ću izgovoriti riječi koje naši vršnjaci i suvremenici ne mogu izgovoriti jer se stide pokazati svoje osjećaje; oni su tako banalni kao menadžeri naftnih kompanija. Jessie, danas ćeš i ti izgovarati riječi koje ozbiljno izrečene u javnom druženju izazivaju dosadu i zbunjenost jer izazivaju strah koji potresa temelje bića. Danas ćeš i ti govoriti riječi koje je nepristojno izgovarati, danas ćeš i ti govoriti o smrti.

Naginjem još jednom bocu s rakijom, otpijem gutljaj, možda najveći u životu, i uočavam da je nakon gutljaja boca prazna pa je stavljam u ruksak. Znam da sam pijan, ali isto tako znam da nikada nisam bio trezniji. Zatim pijano posrćući hitam prema tvojim raskriljenim rukama sjećajući se riječi koje je u nastupu nadahnuća izgovorio moj imenjak Mark Lanegan: „Nema života tako velikog da ne bi stao u bocu.“ Ali pustimo sad te sitne narkomanske mudrosti i dosjetke! „Of course, my dear, I’ll fuck you. Definitely. I’ll fuck you tonight.“ Da, Jessie, to su zaista prave riječi koje najbolje opisuju našu smrtnost koju želim podijeliti s tobom. Te riječi su riječi istinske poezije svih jezičnih naraštaja, poezije koju su lijepo artikuliranih jezičnih slogova dašćući recitirale sve generacije ljudi otkad je izmišljen jezik. To su riječi koje želim naučiti i na tvojem jeziku. To su točno one riječi koje istinski upućuju na jedinu smrtnost koju mogu podijeliti s tobom, moja Jessie!

„Of course, my dear, I’ll fuck you. Definitely. I’ll fuck you tonight.“ Da, to su te jednostavne riječi. Samo krajnje jednostavne riječi pogađaju ono što je u životu jedino i doista bitno. To su riječi koje su odavno razbile mit o dubini koji, nažalost, još traje kao „laž u duši i laž u tijelu“ u mnogim dijelovima svijeta i uma, i izaziva velike nesreće. Dobro smo rekli, Jessie, onoga popodneva u Acanthusu prije utrkivanja do Victoria Streeta: „Tvoja domovina je tamo gdje je tvoj užitak.“ Ali jednako su značajne, ako ne i značajnije, one riječi koje smo napisali prvog dana poznanstva na listu istrgnutim iz tvoje bilježnice: „Of course, my dear, I’ll fuck you. Definitely. I’ll fuck you tonight!“ Da, to su te riječi iz bara Acanthus koje precizno upućuju na jedinu smrtnost koju mogu podijeliti s tobom, Jessie moja!

Još sam mlad, imam trideset i jednu godinu, ali želim da ti budeš moja strast i moja smrt. Jedino ta čvrsta i neopoziva odluka daje dostojanstvo životu i dostojanstvo smrti bez obzira na ishod koji će se zbiti ovdje u Šangaju ili možda poslije u Zagrebu. Mjesto doista nije bitno. Moglo bi isto tako biti neka seoska afrička zabit sa slonovima u pozadini. Jedino ta čvrsta i neopoziva odluka daje dostojanstvo životu i smrti. Ništa drugo ne daje dostojanstvo sablažnjivoj prljavoj prolaznosti. Pa budi onda naša škotsko-kineska Nessie-Jessie kako sam te zvao onoga jutra kada smo prvi put plakali od ushićenja zbog našeg užitka. Budi uredna Jessie-strast i uredna Jessie-smrt u prvom urednom krevetu prve uredne djevojke na svijetu, djevojke koju sam sreo u izletničkom škotskom minibusu toga ljetnog sunčanog jutra. Doista je svejedno i nebitno kako se zove uredna smrt u krevetu uredne djevojčice djevojke žene starice, svejedno je, my dear Jessie, sve je to uvijek jedno te isto iako to isto izgleda ponekad drukčije nego to isto. Sve je svejedno je svejedno sve je svejedno sve

Vijenac 416

416 - 11. veljače 2010. | Arhiva

Klikni za povratak