Priča iz staroga Sarajeva

Proljeće u Karolinentalu zakoračilo je na književnu scenu osvojivši V.B.Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Kao osmi u nizu dobitnika, rukopis se tako pojavljuje u kontekstu pomalo kontroverzne nagrade koja se po nekima ne može pohvaliti kontinuitetom u literarno hvalevrijednim naslovima, a po drugima ipak stoji kao primjer valjana predstavljanja književnog pisanja i otvaranja vrata za anonimne autore. Treba napomenuti kako je u ovom slučaju autor daleko od anonimnosti. Naime, Dragan Pavelić, po struci psihijatar, već neko vrijeme korača književnom scenom i iza sebe ima pet beletrističkih naslova, a ovo posljednje, Proljeće u Karolinentalu, tematski se nastavlja na roman Sarajlije (2001) i zbirku priča Priče iz Ilduzina jastuka (2008). Zajednička je tematska okosnica svih triju naslova Bosna, točnije Sarajevo; Sarajevo kao prostor i Sarajevo kao ljudi kroz čije premrežene živote grad raste i mijenja se.

U Proljeću u Karolinentalu, u sudbini glavnoga lika Petra, koji od kopileta, ubojice roditelja i lepoglavskog robijaša naposljetku ipak postaje uzorni građanin, muž i otac, te živopisnu šarenilu likova koji ulaze i izlaze pa ponovno ulaze u njegov život, autor oslikava Sarajevo s kraja devetnaestog do sredine dvadesetog stoljeća. Okosnicu priče čini Petrov odnos s Teofilom, prijateljem i bratom po izvanbračnom ocu, za kojega se ispostavlja da je u doslovnom smislu životni suputnik i supatnik glavnog lika. Zlatnu dolinu djetinjstva njih dvojica proživjeli su u Karolinentalu, tadašnjem sarajevskom izletištu. Pokazuje se da dvojicu mladića ne veže samo rodna srodnost, već sposobnost međusobna prenošenja misli i osjećaja koja romanu daje element fantastike. Vrhunac tog blizanačkog odnosa jest osjetilno posredovanje, koje od prednosti na kraju obojici postaje psihološki teret. Naime, kad u Petrov život uđe prva emocionalno bitna žena, prisutnost nevidljivoga trećeg u intimnim situacijama pokazuje se kao problematična okolnost njihova dvojništva i unosi ljubomoru u dotad skladan bratski odnos. Upravo na tom aspektu odnosa autor temelji stalnu napetost priče te spretno nijansira emocije dvojice muškarca koje variraju između ljubavi i mržnje, neutažive potrebe i odbacivanja, a povremeno koketira i s idejom homoerotskog i incestuoznog odnosa. Ljubavni trokuti koji nastaju zbog specifičnosti bratskog odnosa osim emocionalnih imaju i posve praktične posljedice. Rađaju se naime djeca za koju nije sasvim sigurno tko im je od njih dvojice otac, djeca koja u većoj ili manjoj mjeri ponavljaju Petrovu i Teofilovu sudbinu kopiladi.

Petru kao pripovjedaču vlastitog života autor dodjeljuje dva glasa kako priča ne bi bila „sentimentalna, i da ne bi ispala odveć jednolična“. Unatoč takvu zahvatu i postojanju niza vrlo različitih likova koji progovaraju u romanu, moglo bi se reći da se svi glasovi stapaju u jedan, monolitan, koji s čitateljem nastoji ostvariti odnos pripovjedač-slušatelj. Naime, Pavelić roman, žanrovsku mješavinu povijesnoga romana i romana lika, gradi na tragu tradicije usmenoga pripovijedanja pa oblikuje pripovjedača kojega karakterizira mjestimice prenaglašena sentencioznost, odnosno težnja da poopćenim istinama komentira razvoj radnje i likove, i koji na mnogim mjestima u tekstu izravno i poziva čitatelja da postane slušatelj: „Ali pustimo romanopisce! Vratimo se našem poslu: ja pripovjedačkome, vi slušateljskome! Smjestite se udobno i uho otvorite.“ Takav koncept djelomice pada u vodu između ostalog i zbog fusnota koje prekidaju tečnost teksta i koje su apriori obilježje pisane komunikacije. Uz to valja spomenuti i jezik pripovjedača, koji čitatelju mjestimice može djelovati pomalo usiljen (zbog neobičnosti sintakse građene na aoristu, imperfektu i mnoštvu arhaizama), i koji kao takav nenaviklu uhu/oku otežava lagodno oslanjanje na priču i tjera ga da u potrazi za značenjem posegne za rječnikom koji se nalazi na samu kraju knjige. Naime, pripovjedač toliko vjerno simulira jezik i tip kazivanja prohujaloga komadića povijesti, da se doista čini da je riječ o djelu koje ne samo do govori o vremenu s prijelaza iz devetnaesto u dvadeseto stoljeće nego je tada i nastalo. Utoliko se može reći da od dva zacrtana cilja roman doseže jedan. Naime, djelo itekako uspješno funkcionira kao vjerodostojan prikaz i muzej jednoga vremena i područja. No upravo zbog toga sâm tekst blokira rađanje slušatelja jer iziskuje čitateljevo probijanje kroz semantički i faktografski gustiš, koji će ga teško potaknuti na željenu preobrazbu. Česte preduge digresije uz to presijecaju glavni tijek radnje, mjestimice guše priču i umjesto da potiču, ukidaju užitak u tekstu.

No unatoč spomenutim nedostacima riječ je o romanu koji će zasigurno pronaći svoju publiku. Tradicionalnim, ponekad gotovo šenoinskim načinom pripovijedanja on problematizira velike teme zločina, kazne i iskupljenja, i u sebi konzervira raznolike tipove ljudi, običaje, kuće i ulice danas već pomalo zaboravljena vremena. Svega tu ima, perača leševa, sapunara, tumača snova i provodadžija, koji tekstu daju svježinu i zanimljivost. Čitateljima sa zanimanjem i senzibilitetom za bosansku tematiku to će biti i više nego dovoljno.