Politika se jako uplela u glazbeni život

Z agrebački kvartet najstariji je hrvatski komorni ansambl, koji je prošle godine obilježio devedeset godina umjetničkog djelovanja. To je bio povod za razgovor s violinistom Goranom Končarem, umjetničkim voditeljem Kvarteta, o razlozima njihova međunarodnoga uspjeha, stanju na hrvatskoj glazbenoj sceni i još ponečemu.

Zagrebački je kvartet 2009. obilježio devedesetu godišnjicu umjetničkog djelovanja. Što za vas znači ta obljetnica?

Devedeset godina djelovanja Zagrebačkoga kvarteta ukazuje na bogatu tradiciju glazbenog života u Hrvatskoj, ali i na visoke umjetničke standarde Vaclava Humla, jednog od osnivača ansambla. Kvartet je osnovan s namjerom da se svijetu, ali i domaćoj javnosti, predstave hrvatski interpreti i skladatelji gradeći nacionalni identitet na temelju visokih svjetskih kriterija. Zahvaljujući tako jasnu programu, kao i potpori svih subjekata uključenih u glazbeni život, Zagrebački kvartet danas ima najdulju tradiciju djelovanja na svijetu.

Ne treba zaboraviti da su mnogi skladatelji pisali djela baš za Zagrebački kvartet, a već od prvih turneja iz dvadesetih godina prošloga stoljeća postoje snimke iz Londona, Berlina i drugih metropola. Djelovanje Kvarteta čini tako kontinuitet važan za Zagreb, a i za cijelu hrvatsku scenu. Ovom prigodom želim najaviti i predstavljanje monografije

Zagrebačkog kvarteta autorice Jagode Martinčević u izdanju Matice hrvatske.

snimio Mirko Cvjetko

Kvartet od početaka mnogo nastupa u inozemstvu, a i vi ste kao solist redovito prisutni na međunarodnoj glazbenoj sceni. Kako dogovarate inozemne nastupe?

Imamo tradicionalno dobre veze s inozemnim agencijama, ali i s brojnim umjetnicima, festivalima i dvoranama. Još za studija u Moskvi i boravka u Londonu stekao sam profesionalne kontakte, ali i prijateljstva među vodećim glazbenicima, a kako umjetnost ne poznaje granice, ti mi kontakti i danas mnogo znače. Posljednjih nekoliko godina čak dva puta u sezoni gostujemo u Japanu, zahvaljujući ponajprije organizatorima koji tri do pet godina unaprijed planiraju svaki detalj vezan uz gostovanja, tako da od prvoga dogovora ima dovoljno vremena da se usklade i najmanje sitnice, pa nema neugodnih iznenađenja ni improvizacija. Ponekad su gostovanja dogovorena u suradnji s Ministarstvom kulture RH ili Poglavarstvom grada Zagreba, primjerice za koncert posvećen Milku Kelemenu u Stuttgartu trošak puta snosilo je Ministarstvo kulture.

Kako je pak, po vama, organiziran glazbeni život u Hrvatskoj?

Unatoč činjenici da imamo organizirano glazbeno obrazovanje, brojne istaknute umjetnike i ansamble, glazbene pisce, festivale, dvorane, institucije, udruge i bogatu glazbenu baštinu, stanje je nažalost kaotično. Organizatorima ne priznajemo struku, nego se misli da dobar umjetnik može biti profesionalni menadžer ili direktor, politika se duboko uplela u glazbeni život, a što je najvažnije, nemamo jasnu viziju Hrvatske na kulturnoj karti Europe u sljedećih dvadesetak godina. Ne treba zaboraviti da su primjerice dvojica kolega, Zvonimir Stanislav i Paolo Sfeci, petnaestak godina radili na uspostavi udruge za zaštitu prava umjetnika izvođača (HUZIP), pa danas na tom području stojimo uz bok najrazvijenijim zemljama svijeta. To je primjer planiranja koji treba primijeniti i na druge segmente glazbenoga života, naime voditelji najvažnijih glazbenih ustanova još ne znaju koliko im je novca iz proračuna odobreno za već tekuću 2010, što doista otežava planiranje sezona. Sve udruge već godinama upozoravaju da je potrebno nekoliko godina unaprijed planirati proračun za kulturu, sa svrhom da se pravodobno pripremi sudjelovanje hrvatskih umjetnika i programa u međunarodnim projektima te obogatiti glazbeni život u Hrvatskoj, dajući mu jasan nacionalni identitet. Pravodobno planiranje prepoznato je prema riječima državne tajnice u Ministarstvu kulture Nine Obuljen kao jedan od prioriteta u sljedećem razdoblju, pa će se pokušati uspostaviti plan proračuna barem tri godine unaprijed, što bi bio važan korak.

Koliko se unaprijed planiraju ciklusi i festivali u inozemstvu?

Planovi se u načelu rade pet-šest godina unaprijed s jasnim ciljem da se profesionalnošću u vođenju glazbenoga života, ravnotežom u suradnji domaćih i inozemnih umjetnika, te kreativnošću u sastavljanju programa postupno vlastita sredina učini važnim kulturnim čimbenikom bez obzira na geografsku veličinu države. Ni u jednom se bitnom kulturnom projektu ne može sudjelovati bez pravodobne pripreme. Evo konkretan primjer. Za nekoliko godina Maribor će biti europska metropola kulture. Prije nekoliko godina bilo je mogućnosti za razgovore s organizatorima u Mariboru o tome ne bi li Hrvatska, Zagreb ili neki drugi hrvatski grad mogli biti partnerom Mariboru. Nakon nekoliko godina mi još ne znamo možemo li uopće nešto ozbiljno ponuditi Mariboru. U onom trenutku kad komisije konačno počnu zasjedati, svjesne da je iduće godine Maribor grad kulture i da bismo željeli tamo plasirati naše umjetnike, svi će programi biti već zaokruženi i mi ćemo uspjeti sudjelovati samo uz velike dodatne troškove.

Što je uzrok takvim propustima?

Glavni je uzrok nepostojanje čvrsta i jaka agencijskog posla. Taj segment glazbenoga života jako smo zapustili, a posebice smo zanemarili važnost menadžera. Uloga menadžera nije kupovanje gotovih glazbenih proizvoda, nego planiranje i osmišljavanje kvalitetnih programa. Drugi ne manje važan razlog jest nepostojanje ili još gore svjesno narušavanje osnovnih stručnih, ali i ljudskih kriterija, te upletenost politike u kulturu, kroz u načelu nevažne interesne skupine nesvjesne posljedica olako donesenih odluka.

Kako je po vama osmišljena ovogodišnja koncertna sezona u Zagrebu?

U Hrvatskoj je danas u praksi poremećena osnovna ravnoteža. Pritom mislim na svijet u Hrvatskoj i Hrvatsku u svijetu. Drugim riječima, mi smo često dovedeni u situaciju da kupujemo skupe programe iz inozemstva, to se odnosi više-manje na najveće ansamble, a zauzvrat nam se ne nude, po načelu reciprociteta, nastupi naših orkestara vani. Samo smo u prva dva mjeseca ove sezone imali više gostovanja svjetskih orkestara nego što ih ima primjerice München za cijelu godinu.

Zanimljivo je da je upravo početak sezone bio proglašen vrlo atraktivnim i uspjelim. Gostovala su mnoga svjetski poznata imena...

Mislim da to treba gledati na dva načina. S jedne strane promotori glazbe kažu da svjetski glazbenici rado dolaze u Hrvatsku, da su spremni doći u Hrvatsku i pod nepovoljnijim uvjetima, što implicira da je Zagreb veliki svjetski centar. S druge strane, budući da često surađujem sa stranim agencijama, iz prve ruke mogu reći kako one na Hrvatsku u ovom trenutku gledaju kao na iznimno povoljno tržište, gdje će moći plasirati svoje programe, a zauzvrat se ne traži ništa. Drugim riječima, tako se nekad gledalo na zemlje kao što je Obala Bjelokosti. Vjerojatno netko tko se time bavi smatra da odavde može lakše izvući novac ili mu jednostavno sustav to omogućuje. Istina je vjerojatno negdje na sredini. Mi bismo morali imati ravnotežu između dolazaka stranih programa i odlazaka naših, dakle koliko imamo svijeta u Hrvatskoj, toliko bi negdje trebali imati i Hrvatske u svijetu. Naravno da je danas situacija takva da će mnogi organizatori reći da to nije moguće, da mi ne možemo dovesti iz Berlina Berlinsku filharmoniju, a zagrebačku na isti način poslati u Berlin. Možda ne s berlinskim, ali sasvim se sigurno možemo zamijeniti sa stuttgartskim orkestrom. Dakle, gledajući nekakve uobičajene norme, iz pozicije onoga što mi radimo sa Zagrebačkim kvartetom, tvrdim da je moguće imati zaista bogat glazbeni život, a istovremeno naše ansamble i soliste i u inozemstvu. Bogatstvo dolazećih programa svakako je pohvalno, ali to onda vuče i pitanje tko će sve to platiti. Naime, kad se radi o programu koji košta nekoliko milijuna kuna, a zaradi se od karata nekoliko desetaka tisuća, onda bi možda jednostavnije bilo tih petsto-šesto ljudi staviti u autobus i odvesti na koncert u Beč, nego da taj program plaćaju svi. Samo ciklusi Svijet glazbe, u organizaciji Koncertne direkcije Zagreb, i Lisinski subotom, koji organizira Koncertna dvorana Lisinski, koštaju kao kompletan godišnji program Zagrebačke filharmonije. To znači da su naša gostovanja uvelike preskupa ako svoje ansamble ne možemo plasirati u inozemstvo.

Spomenuli ste reciprocitet kao poželjan model suradnje sa stranim zemljama. Filharmonija je nedavno gostovala u Beču, Simfonijski orkestar u Veneciji... Je li to primjer reciprociteta?

Riječ je o dvama posve različitim slučajevima. Simfoničari su zahvaljujući nekolicini inozemnih dirigenata koji su dirigirali u Zagrebu posljednjih sezona dobili poziv da nastupe u Veneciji. Oni su održali koncert zahvaljujući naprosto svojoj kvaliteti, i to je nešto čemu bismo dali pet plus, jer je talijanska država pokrila sve troškove. Zagrebačka filharmonija na drugi je način gostovala u Beču. To su bili Dani hrvatske glazbe, na kojima je gostovalo više ansambala, no moram naglasiti da su oni bili financirani praktički u potpunosti iz Hrvatske. Čini mi se da su ta dva slučaja svojevrsne krajnosti, a da bi nama bio najprirodniji srednji put reciprociteta. Mi smo mogli možda Zagrebačku filharmoniju imati u Beču na način da možda ne snosi baš sve troškove Hrvatska, nego da je u istim troškovima jedan bečki orkestar u Zagrebu. Ne želim reći da koncertna direkcija to ne želi organizirati, nego je ona naprosto zbog cjelokupna načina funkcioniranja glazbenog života, u ovom slučaju u Zagrebu, dovedena u priliku da to više i ne može.

Što je problem?

Problem je organizacija. Reciprocitet se može ostvariti suradnjom i dogovorom između radijskog orkestra neke strane države i našega. To znači da svatko pokriva dio puta i honorara, naš orkestar recimo svira u ciklusu tom i tom u Italiji u programu RAI-a Torino, a orkestar iz Torina na isti datum, ili negdje oko toga, dolazi u Zagreb, i na taj način i s identičnim troškom kakav već imamo, imamo i naše glazbenike u inozemstvu. Mi to ne radimo. Spremni smo kupiti orkestar iz Torina i tvrditi da nitko ne želi naš orkestar vani. Jasno, nitko takvu suradnju neće nuditi, to je pitanje sposobnosti menadžera i organizacije.

Mogu li udruge glazbenih umjetnika utjecati na promjenu takva stanja?

Udruge su od svog osnutka utjecale na glazbeni život zastupajući uvijek u danom trenutku mišljenje koje je trebalo potaknuti glazbeni život. Potaknule su i osnivanje Koncertne direkcije Zagreb, koja je utemeljena s namjerom da se hrvatski glazbeni potencijal plasira u inozemstvo. U sadašnjoj situaciji samo udruge još mogu uspostaviti profesionalne standarde i utjecati na ustanove da se takvi standardi primijene. Udruge bi uz to morale uskladiti stajališta i djelovati zajedno, a tu je najveća odgovornost na HDS-u, koji u bliskoj vezi sa ZAMP-om i brojnim projektima plaćenim iz proračuna ima najveću financijsku moć.

Može se zapaziti da koncerte uglavnom posjećuje starija publika. Na koji način privući mlade? Je li nedavni nastup Maksima Mrvice sa Zagrebačkom filharmonijom, po vama, dobar primjer otvaranja prema tom dijelu publike?

Danas se sve što svira naziva glazbom, naime glazba može biti odraz života, zabava ili možda izraz emocionalnog naboja, ona je i poseban jezik na svoj način, ali ako se osvrnemo na klasične temeljne postavke od Aristotela, Sofokla, Pitagore, Voltairea do danas, glazba je u čovjeku prihvatljivu poretku odraz veličine Univerzuma, tako da duh koji ponesen umjetnošću neposredno osjeća povezanost i srodnost svog bića sa cijelim svijetom.

Po mom mišljenju glazbu trebaju i mlade isto kao i starije generacije, ali se i programi, a i interpretacije, moraju prilagoditi vremenu u kojem živimo. Mozart je davno napisao kako živa i uvjerljiva interpretacija može i lošu skladbu učiniti uspješnom, ali loše izvedeno i najgenijalnije djelo ne dolazi do srca slušalaca, pred nama su dakle kad govorimo o tzv. klasičnoj glazbi velike promjene.

Programi crossover music često su preradbe čuvenih glazbenih ostvarenja, ali bez umjetničke biti sama djela, točno je da mnogi takve programe rado odlaze slušati, no poznato je da malograđani obožavaju trivijalnosti.

Umjetnički ste voditelj ciklusa Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj, koji traje već sedmu sezonu. Riječ je o jednom od rijetkih projekata u kojem mladi i daroviti glazbenici dobivaju priliku za nastup. Kako je došlo do njegova pokretanja?

Razlog osnivanja ciklusa u Matici hrvatskoj bio je upravo da se šansa da najmlađima i mladima koji su napravili već prve korake i uspjehe. Rekli smo: ako je netko dobio nagradu na domaćem ili na međunarodnom natjecanju, položio neku audiciju itd., on je naš kandidat za koncert u MH. Dakle, MH je nastojala uzeti u obzir svakoga tko je napravio neki uspjeh. To smo proširili na sve mlade inozemne umjetnike koji kod nas studiraju, a mi ih tretiramo kao svoje. Za Maticu je to velik financijski napor jer ona nije glazbena producentska kuća, ali unatoč tome uz napor i uložena sredstva, bez mnogo pomoći sa strane, Matica je dosad promovirala stotinjak mladih glazbenika. Ono što je u ovom slučaju važno naglasiti jest to da Matica nije htjela sebe staviti u prvi plan kao organizatora, nego ponajprije pomoći da se ukaže put svima onima koji se time profesionalno bave. Svi govore da je nužno nešto napraviti u tom smjeru, dati priliku mladima, ali konkretnih je primjera malo. Tako da je ciklus Mladih glazbenika zaista velik uspjeh u tom smislu. Nadam se na tom projektu skoroj suradnji svih naših udruga, kao i HTV-a kao nacionalne medijske kuće. Na kraju pozivam i naše čitatelje da poslušaju nastupe Mladih glazbenika u MH, za samo desetak godina oni će nas predstavljati na svjetskim glazbenim pozornicama.