Poezija izvan poezije

Leonardo da Vinci velika je, i neiscrpna, tema povijesti umjetnosti i povijesti znanosti, ali je, isto tako, i veliki mit popularne kulture. Njegova se Posljednja večera susreće na bezbrojnim kuhinjskim krpama, pučkim oleografijama i goblenima, a Mona Lisa, sa svojim zagonetnim smiješkom, koji su raščlanjivali umovi poput Paula Valéryja ili E. H. Gombricha, prečesto je bila karikirana, pa čak i tvorno napadnuta u Louvreu. Huxley je o njezinu smiješku napisao popularni roman. No veliki se slikar našao i u središtu velike kulturne i religijske kontroverzije na početku 21. stoljeća.

Film Da Vincijev kod (2006) američkoga redatelja Rona Howarda, po istoimenom bestseleru Dana Browna, u kojem se traga, istodobno na spektakularan i površan način, za tobožnjom tajnom potomstva Isusa Krista i Marije Magdalene, izazvao je, prije četiri godine, burne reakcije Katoličke crkve i podijelio gledateljstvo, postavši nekom vrstom planetarne kontroverzije. Na smrtonosnom putu potrage za tajnom Sionskog priorata i templara susrećemo i Leonardovu Posljednju večeru: tvrdi se da na njoj ne vidimo Ivana, apostola kojega je Isus najviše ljubio, kako se naslanja na Spasiteljeva prsa nego, površno zakrinkanu, samu Mariju Magdalenu.

Nova knjiga Mladena Machieda, sveučilišnoga profesora talijanistike u mirovini, Leonardo da Vinci i poezija ne bavi se tom vrstom pseudozagonetaka: ona, možda, nije tako površinski uzbudljiva kao Brownov Da Vincijev kod, ali nas, kad se naviknemo na labirinte Leonardova svijeta i na Machiedov minuciozni znanstveni stil, obdaruje dubljim intelektualnim užicima.

Prije svega, u svojem prvobitnom obliku, kad je 1981. objavljena u Akademiji pod istim naslovom, bila je njegova doktorska disertacija. Antologiju Leonardovih tekstova, pod naslovom Quadrifolium, objavio je dva puta, 1981. i 1989. Zna se da Leonardo nije bio pjesnik kakav je, recimo, bio Michelangelo, kad nije bio kipar ili slikar. Uostalom, njegove smo sveukupne Rime upravo dobili u izvrsnu prijevodu Mate Marasa. Pa što nam onda, zapravo, sugerira naslov Machiedove studije?

Leonardo, tipični primjer onoga što se zvalo l’uomo universale, nije znao grčki, a čini se da je i latinski samo natucao – jer je to, kako kaže Machiedo, jedino područje na kojem on osjeća kompleks inferiornosti – te njegov imenjak Leonardo Bruni Aretino sa zgražanjem optužuje čak i Dantea zbog nepoznavanja grčkoga i zbog njegova barbarskoga latinskog. Kad se zna da je upravo u to doba procvala grčka i latinska filologija te zanimanje za antičku mitologiju poprimilo razmjere književne epidemije, doima se neobičnom činjenica da duh kakav je Leonardov samo neizravno sudjeluje u tome učenom svijetu: po njegovim je mjerilima, naime, on bio neuk, neobrazovan čovjek. Uostalom, to je bilo i doslovno točno, jer nikad nije pohađao ozbiljne škole: njegova su znanja, grubo govoreći, pripadala svijetu zanatlija, a ne intelektualaca. On je doista bio neuk, ali je, srećom, bio obdaren genijalnošću sposobnom da se o svemu pita, poput djeteta. I ne samo to: on se, u svojem Traktatu, kao čovjek ručnoga rada, ne samo obara na pjesnike u korist slikara i arhitekata nego ni sâm ne želi biti pjesnik.

I tako nas Machiedo uvodi u samu srž Leonardova paradoksalnoga verbalnog djela, tj. pokazuje kako je on, unatoč tome što nije pisao poeziju, po metričkim i drugim stilskim običajima svojega doba, u svojim kriptičnim kontinuiranim zapisima, katkad i u nezgrapnoj prozi, zapravo uvelike dosezao imaginativne uvide pjesnika: kad se njegovim tekstovima oduzme uporabljivost, iz njih počinje izbijati poetično, estetsko. Ne nuka li nas Machiedo time da se spontano sjetimo Platona, koji je, premda je u svojim filozofskim dijalozima doista pjesnik, izbacio pjesnike iz svoje države? Nije ovdje prilika da potanje ulazimo u razmatranje te poticajne ideje, tj. da se poezija ni inače ne nalazi samo u pjesmama, nego samo napominjemo da se ona, što Machiedo i navodi, naslanja i na posve moderno iskustvo pjesme u prozi Stéphanea Mallarméa, koji spaja pjesmu u prozi i esej, praksa koju baštini i više modernih hrvatskih pjesnika, koji nastoje vratiti svježinu poetskom jeziku upravo njegovom prozaizacijom. Moje je osobno iskustvo, nakon čitanja Ptica (I, II) dr. Stjepana Gjurašina (MH, 1899), kako i nekoć stručno pisani ornitološki tekstovi – jer se oni danas tako ne pišu – čim izgube praktičnu uporabljivost, koju su prvobitno imali, pomalo otkrivaju i svoju estetsku narav. Sjetimo se samo Slamnigove pjesme (i istoimene zbirčice pjesama) Dronta, nadahnute Gjurašinom.

U ovoj Machiedovoj knjizi, dakle, susrećemo apartnog Leonarda, prividno izvan vlastitoga vremena, a opet tako ukorijenjena u njemu, kao i u našem današnjemu, da se odavna pretvorio u njegov simbol. Njegova je nadarenost, kloneći se gotovih spekulativnih obrazaca koji obilježavaju njegovo doba, tako žedno novoga platonizma, pipala svoj put uvijek u izravnom doticaju s prirodnim ili praktičnim pojavama i problemima, da je on, gotovo u svemu što je radio, bio neka vrsta umjetnika inženjera. Valéry je zapazio da bi on smiješak Mone Lise mogao ugraditi i u neki most: točno je znao od čega se on sastoji.

Machiedova knjiga, s obiljem podataka, iznosi pred nas, na skrupulozan način, djelovanje duha koji je i svoje, rijetke, slikarske projekte uzimao kao spoznajne probleme, a u svoja znanstvena istraživanja unosio estetske komponente, o čemu, više od ičega, svjedoče njegovi prirodoznanstveni, medicinski i inženjerski crteži u Atlanskome kodeksu.

I ovom knjigom i antologijom Quadrifolium Machiedo je pokazao da se Leonardovi popratni tekstovi uz crteže danas mogu čitati i u ključu poetskog iskaza, to više što ga jedna podzemna žila povezuje čak i s Danteom. Dante se pak, tradicija veli, okušavao i u slikanju.