Poetska plesna ekspresija

Plesni lirski dueti karakteriziraju Ogledalo duše

Francuski koreograf Patrick Delcroix bio je gotovo dva desetljeća jedan od vodećih plesača znamenitoga Nizozemskog plesnog kazališta u Haagu. Ondje ga je sâm Jiři Kylián poticao da se počne baviti koreografiranjem, tako da je od 1988. do danas ostvario tridesetak koreografija u dvadeset kazališta širom svijeta. Njegov prvi cjelovečernji balet Ogledalo duše, što ga je postavio u Rijeci, u ovome se trenutku idealno uklopio u razvojnu liniju baletnog ansambla HNK Ivana pl. Zajca.

Taj komad donosi neke od najboljih karakteristika kilijanske plesne škole i stila. To su senzibilni dodir plesne forme sa scenografijom, glazbom i prostorom, visok stupanj estetike scene, lirski dueti emocionalnoga naboja među plesačima i puno koreografsko ispunjavanje glazbe. A izbor glazbe svakako je Delcroixu obilato išao u prilog. Poslužio se odabirom iz nekoliko opusa američkoga skladatelja Davida Langa i njemačko-engleskog Maxa Richtera, obojice suvremenih pripadnika poststilskih obilježja: Langa kao postminimalista, a Richtera kao postklasičara. Glazba emotivnoga naboja kreće se od vokalnog a capella izričaja, preko svojevrsnih srednjovjekovnih suzvučja do gudačko-komornih. Delcroixu je omogućila poetsku plesnu ekspresiju.

Predstava počinje šumom i žuborom kiše, a završava snovitim snježnim prizorom. Koreograf i redatelj Patrick Delcroix vješto, na principu kontrasta, usklađuje tijela plesača u nizu pas de deuxa. Pokreti pojedinaca i zajednički ples prerastaju u duete, tercete i nastupe parova. U središnjem duetu ističu se poetični, virtuozni Anna Ponomareva i Andrei Köteles, a pozornost su također plijenili Camilla Izabel Moreira i njezina tri partnera. Cijeli je ansambl – Marta Kanazir, Irina Köteles, Cristina Lukanec, Paula Rus, Marta i Sabina Voinea te Leonid Antontsev, Vladimir de Freitas Rosa, Johan L. L. Jerkander, Svebor Zgurić i ravnatelj Riječkoga baleta Staša Zurovac ponovno na sceni kao plesač – prigrlio Delcroixov način rada i potpuno mu se predao.

Pogled u zrcalo da bi se vidio vlastiti odraz, vanjski ili unutarnji, zaintrigirao je koreografa da se pozabavi, analizira, pa čak i poigra tim mentalnim procesom. Jer pogled u dušu ponekad daje drukčiji odraz od onoga koji očekujemo ili osjećamo. „Stanje bića, stanje uma ili stanje duše stalno se mijenja, sada i ovdje“, kaže Delcroix. Izvrsna scenografija Bjanke Adžić Ursulov (također i kostimografkinja), uza svjetlo Denija Šesnića, funkcionalno je predstavljala određene pretince u kojima je nešto spremljeno, a o propitivanju duše ovisi hoće li ili neće nešto ponovno izaći na površinu.

Sve više temperamenta, tempa i dinamike prema lirskom kraju i smiraju jednosatne predstave učinili su da ponavljanje određenih pokreta nije bilo odveć zamorno. Najvažnije je što tema baleta, a ta je tema čvrsta i zaokružena, ima razložnu transpoziciju u medij plesa i stvarno koreografsko nadahnuće.