Ostaci ostataka hrvatske baštine

Na način najboljih narodoznanstvenih istraživanja i studijskih opisa u hrvatskoj etnografiji, Darinka Hanžek (1935), nastavnica hrvatskog jezika u OŠ Matija Gbubec u Gornjoj Stubici (danas u mirovini), predstavila je u knjizi Baština rad, djelovanje, običaje, vjerovanja i svakodnevicu ljudi gornjostubičkoga kraja (općine) u tri posljednje civilizacijske epohe: feudalnoj, koja se još protezala u sjećanju i zaostalim odjecima, industrijskoj, u kojoj je živjela većina autoričinih kazivača, i postindustrijskoj, koje je početak i na ovom području prouzročio niz novih procesa kojima se ishod još ne može potpuno ocijeniti.

Metodološki gledano, Hanžekova se držala uputa utemeljitelja hrvatske etnografije Antuna Radića: „Sve treba biti upravo onako zapisano kako narod kaže. Majstorstvo i vještina sabiračeva vidjet će se baš u tome bude li umio sve baš onako zapisati kako narod kaže, govori, tumači i pripovijeda. Drugo se od sabirača ne traži. Najbolje će biti bude li sabirač pisao sve onim govorom kojim se u kraju govori. Građa zapisana u narodnom govoru, to je original.“

Pored kazivanja na autentičnom gornjostubičkom hrvatskom kajkavskom jeziku, autorica je upotpunila Radićev metodski naputak i autentičnim fotografijama, nastalima u pojedinim obiteljima od 1920-ih pa do 1970-ih. Dragocjeni ilustrativni materijal dopunjuje kazivanja poput nijemoga filma, čiji su kadrovi objašnjeni kazivačevim tekstom. Duga niska takvih kadrova, koju je Hanžekova ispredala u više od tri desetljeća pribiranja građe, u njezinoj knjizi daje nevjerojatno slikovit i dojmljiv prikaz života i rada Gornjostubičanaca u navedenim razdobljima.

Ponajprije, iz knjige spoznajemo okvire, opseg i unutarnju povezanost organske materijalne i duhovne kulture koja protagonistima osiguravala kakvu-takvu dovoljnost u ispunjavanju osnovnih životnih potreba. Ekonomska samodovoljnost glavno je obilježje mentalitetnog sklopa opisane populacije, a postizavana je teškim tjelesnim radom, dovitljivošću i brzim stjecanjem vještina, otvorenošću duha i spremnošću da se prihvati i uključi u inovativne postupke, ali uz oprez da se ne uništi stečeno i prokušano prethodno znanje/iskustvo. Takva ekonomska samodovoljnost, ma kako bila teško izborena, osiguravala je ljudima i stanovitu duhovnu nezavisnost koja se ogledala u slobodnoj preradi, preinakama, kreiranju i domišljanju rješenja u polju jezika, narodne umjetnosti, zabave, vjerovanja, liječenja, odgoja djece i moralno-etičkoga kodeksa u međusobnom sporazumijevanju i odnošenju. Samorazumljivost (bez nepotrebna propitivanja) pojedinih pravila, ponašanja i postupaka u svakodnevnom radu izraz je nataložena iskustva i ovjerovljena znanja (ali i povjerenja u starije kao jamce da zabrane nisu hirovite, besmislene ni zlonamjerne) koji su se prenosili s roditelja na djecu u neposrednom i logičnom životnom odnosu. Dokle god su Crkva i država tolerirale takav odnos, pridajući svojom organizacijskom i pedagoškom moći određeni obol, dotle se osiguravao kontinuitet takva životnog obrasca, koji se na prvi pogled činio krut, ali je ipak ostavljao dovoljno oaza slobode za individualno izražavanje. Čovjek je u okviru relativno malena broja strogih pravila / zabrana nalazio dosta prostora da je mogao zapjevati, doskočiti kakvu nevaljalcu na vlasti, narugati se sebi i drugima, izmudrijati kakvu novotariju da si olakša posao, trgovinu s gospoštijom i slično.

Ekonomska samodovoljnost, ma kako skromna bila, ponavljamo, omogućavala je određenu slobodu. Kad god je pojedinac ili skupina prekoračivao granicu takva poslovanja, nastojeći steći više od onoga što mu je bilo potrebno, pogotovo nastojeći taj višak rentirati, umnažati, gubio je slobodu i sužavao vlastitu nezavisnost. Uostalom, iskustvom je neporecivo dokazano da se sloboda ne može kupiti nikakvim kapitalom. Sloboda je stanje duha i ovisi o svakom pojedincu pojedinačno. Zagorski seljak/radnik ostajao je, nagonski, uz svoj siromašni posjed i u svojem siromašnom svijetu bogatih duhovnih darova sve dok je mogao izdržavati civilizacijski pritisak. Kad to više nije bilo moguće, osobito nakon Drugoga svjetskog rata, u navali industrijalizacije i prosvjetiteljskog odgoja i obrazovanja, pokušao je stari način života prilagoditi novim uvjetima, odlazeći na rad u tvornicu samo radi socijale (mirovinskog, invalidskog i zdravstvenog osiguranja), zadržavajući svoj posjed kao jamstvo kakve-takve samodovoljne proizvodnje.

No takav iscrpljujući stil života nije mogao dugo trajati, a i novi naraštaji, stekavši određeno strukovno obrazovanje, novi stil života, nova životna iskustva i uklapajući se u podjelu rada kakva nije dopuštala nešto sa strane, postupno su prihvaćali nove uvjete rada i života, napuštajući stare dok oni nisu – u naše dane – bili gotovo potpuno zaboravljeni. Ova knjiga govori o tim starim, tradicijskim, organskim oblicima života jasno, podrobno i bez nostalgije, ali s velikim simpatijama. Ona je svojevrsna inventura kulture na izdisaju. U posljednji tren! Da se potpuno ne zaboravi.