Osebujni govor proze

Franjo Deranja, dugogodišnji zaposlenik Hrvatskoga radija u Rijeci, objavio je posljednjih godina nekoliko knjiga zaredom: Odrastanje, bilješke & stihovi (2006), Pup stolisnika, pjesme u prozi & Minijature; Vijenac (2007), Dioba naranče ( iliti: Omega sindrom), romansirana poema (2007), Jedine dvije trećine – dvadeset priča o dvadeset godina (iliti: Problem percepcije), (2008).

Najnovija proza Sreće nema drugdje zanimljiva je zbog romaneksnog ustroja u kojem prevladava esejistički tip razlaganja, što autor intermitira narativnim dionicama –prizorima, prekidajući tako čvrstu tvorevinu fabule. Taj meditativno-kronistički interludij obuhvaćen je u devet prizora unutar kojih egzistiraju misaono-emotivne cjeline čineći svojevrstan romansijerski mozaik. Autor promišljeno i vješto vodi čitatelja između svojih pripovjedalačkih scila i haribda, da bi u crescendu intelektualno-emocionalnih monologa i povremenih dijaloga približio svoje idejno-stvaralačke koncepte, s kojima se čitatelj mora suočiti, htio to ili ne. Ta, mogli bismo reći, književna simultanka, u kojoj je žudnja za srećom i opterećenje i konačni cilj, definitivno otkriva homo sapiensa kao pluralističku osobnost. Mit o sreći, još iz edenskog vrta, neuhvatljiva je himera i možda je više simulacija nego što stimulira: „I sreća je tu, negdje u nama, i čeka da postanemo svjesni; a počinjemo je biti svjesni kad je prepoznamo! U nama. I postanemo sudionici tog uzajamnog poticanja u traganju za srećom što je u nama…“

Ta magična riječ, sreća, uzvišena je i obična istodobno. Tko se sve nije spotaknuo o tu primamljivu riječ? Uostalom, još su stari Latini tvrdili da je „sreća staklena, kada bliješti, krši se“. Autor romana Sreće nema drugdje je i narator. On određuje sebe u suodnosu prema svim kategorijama postojanja homo sapiensa, modificirajući specifičan čovjekov način da sebe kao pojedinca postavi u, uvjetno rečeno, nametnute suodnose. U okviru banalnih životnih događanja autor, koji se u romanu predstavlja kao erudit, intlektualac i vrstan glazbenik, odbacuje sve ono što osiromašuje njegovu autonomnost da bi se u tom redukcijskom procesu približio nekim esencijalnim duhovnim postulatima. Ma kako bilo nadahnuto i plemenito, traganje za srećom gubi, usprkos djelotvornoj energiji, bitku s neumoljivim vremenom. Pa ipak, „kad već postoje planine, treba se penjati“. I ljudi se i dalje neumorno penju. Za nekoga su te planine (čitaj: sreća) putovanje koje očarava, za nekoga stjecanje bogatstva, a nekomu je karijera cilj. Ima i onih, možda malobrojnih, kojima je ushićenost ljubavlju vrhunska sreća. Ako prihvatimo da je ljubav (u svim svojim optimističkim varijacijama), prvoklasna odlika ljudskog bivstvovanja, svojevrsna moralna vertikala pojedinca, onda nam se autorova simbolična potraga za satom otkriva kao poticaj, kao emocionalni fluid, „koji valja udisati da bismo se poticali novom energijom što nam je stalno nekako nadohvat ali se ne da uhvatiti, pa nas to udisanje čulima, emocijama, intuicijom, bićem, energijama kojima je taj fluid tek nadohvat, čini sretnima u traganju za njim.“

Takvo je autorovo pozitivno razmišljanje, usprkos tvrdnji da je „potpuna, konačna sreća – nedostižna. Neostvarljiva.“ I usprkos nedvojbenom zaključku da je „svijet nepravedno rasporedio svoja bogatstva i svoje milosrđe… svoje inicijative i svoje mogućnosti…“, vraća nas naslovu ove osebujne proze ili preciznije, drugom dijelu naslova, pitanju očekivanja. Doista, pasivno očekivanje definitivno ne vodi ničemu, ali djelatno očekivanje da će nam sutrašnji, novi dan donijeti nešto lijepo za što vrijedi živjeti (a i pomučiti se oko toga!), može biti više od – simbola.