Odlazak zaljubljenika u baštinu

Hrvatski književnik i zaslužni član Matice hrvatske Mato Marčinko umro je u Zagrebu 31. siječnja 2010. Rođen je 13. veljače 1925. u Hrastovici.

Mato Marčinko

Svojim životom povezao je rodnu Hrastovicu i Zagreb. Volio je Hrvatsku i o njoj pisao s velikom ljubavlju. Mili su mu bili svi naši ljudi i krajevi, a osobito se zanosio sjajem stare hrvatske baštine, najljepših spomenika, dragocjenih slika i knjiga, gradova, crkava i samostana. Bio je očaran veličanstvenom glagoljaškom kulturom, starim poveljama, knjigama i listinama. Zaljubljenik u ljepotu baštine, taj predani pjesnik na strašan način doživio je i proživio stradanja na Bleiburgu i Križnom putu 1945. Iskusio je progone i uze, susreo bezbrojne supatnike. Cijeloga je života nastojao zabilježiti proživljene patnje i stradanja. Drugujući s hrvatskim pjesnicima, s kojima je objavljivao u Matičinoj Hrvatskoj reviji četrdesetih godina, stvarao je pjesme za svoje nove zbirke. S njima je dijelio prijateljstvo i uzajamno poštovanje duge godine, u kojima je bilo mnogo patnje, očaja i poniženja, ali i radosti i vedrine, nade, rodoljubnih zanosa.

Bio je član Društva Svetog Jeronima, u kojem je njegovao tradiciju hrvatske knjige namijenjene najširim slojevima naroda. U Matici hrvatskoj 1990. bio je među odličnim obnoviteljima. Dvadesetak godina prije toga s prvacima Hrvatskoga proljeća i zatočnicima slobode – književnicima i novinarima, sveučilištarcima, seljacima i radnicima trpio je u Staroj Gradiški. Poradi pjesme Hrvatska molitva objavljene 1971. pod pseudonimom u Glasniku Svetog Nikole Tavelića bio je osuđen na godinu dana strogog zatvora i na zabranu javnog istupanja. U tom prostoru patnje i stradanja uspijevalo se naći slobodnih trenutaka za prijateljske razgovore i susrete. Stekao je brojne prijatelje za cijeli život. S njima je dijelio dobro i zlo. U zatvoru se razgovaralo o knjigama kojih je bilo oskudno malo, o staroj baštini koja nas je odgajala i s kojom smo rasli i o knjigama koje treba napisati. Prisjećalo se i raspravljalo o prošlim događajima. Promišljalo se o teškoj stvarnosti, i društvenoj i političkoj. Tako ju je lakše bilo nositi – sa solidarnošću i vedrinom. U budućnosti se nije čekao samo kraj zatvorske kazne nego se slutila i očekivala sloboda.

Nakon zatvora Marčinko je nastavio pisati objavljujući pod raznim pseudonimima. Pisao je o velikim književnim i povijesnim temama s osobitim smislom za sjaj starih znamenitih gradova, ali i za mnoga mala mjesta, čije je značenje i vrijednost s ljubavlju otkrivao. Ostavio je dragocjene putopise i mjestopise. Rado je putovao i na obziran i tih način susretao ljude. Mnogi su mu zahvalni za spoznaje o hrvatskoj kulturnoj baštini. Čuvao je prijateljstva i zajedništvo, čestitošću i obzirnošću.

Devedesetih godina sudjelovao je u obnovi Matice hrvatske, njezinih središnjih tijela, osnivanju njezinih odjela i ogranaka. Bio je član Časnog suda i Glavnog odbora, a od 1994. do 1996. bio je Matičin potpredsjednik. Godine 1991. objavio je s hrastovičkim župnikom, Vladom Košićem, knjigu o Hrastovici. Objavio ju je Ogranak Matice hrvatske u Petrinji. U najtežim danima obrane Domovine sudjelovao je u promišljenim poslovima obnove Matičine izdavalačke djelatnosti. Poštujući ustanove hrvatske kulture, davao je svoje prinose uzdajući se u snagu književne riječi i umjetničkog djela. Tugovao je nad našim grobovima i porazima, nesrećama i opustošenim prostorima, a silno se veselio životu, rastu i procvatu svega onoga što je čovječansko i pravedno, rodoljubno i čestito, svega onoga što je nada za budućnost i za bolji svijet.

Matica hrvatska objavila mu je 1995. knjigu Moliti nebo. U njoj su pjesme iz njegovih zbirki Povratak ptice (1975), Mjesečev zavičaj (1979), Noćurci u krajoliku (1981), a u izboru pjesama izvan zbirki objavljena je pjesma Hrvatska molitva. Iste godine s velikom radošću došao je u poharanu i opustošenu, ali oslobođenu Hrastovicu. Pisanjem i riječju pridonosio je obnovi književnog i kulturnog života grada Petrinje. I za druge ogranke Matice hrvatske brinuo se i nastojao za njih nešto učiniti.

Dok god mu je bilo moguće, drugovao je s knjigom i s prijateljima knjige birajući riječi o onome što mu je bilo najvažnije: da se uvijek, koliko god je to moguće, čini dobro.