O sukobu rasa i civilizacija

Uz velikoga Mikea Leigha, umjetnika trajno zaokupljena socijalnim temama i obiteljskim dramama, daroviti Michael Winterbottom zasigurno je najzanimljivije i najvažnije autorsko ime današnjega britanskog filma. Dvojicu spomenutih filmaša s Otoka povezuje mnogo zajedničkih osobina, od naglašenih težnji socijalnom realizmu, preko bavljenja intimnim ljudskim dramama do stilskih inovativnosti i sklonosti za narativna i vizualna eksperimentiranja. No dok Leigh sporo i vrlo pedantno priprema svaki novi projekt, Winterbottom je radoholičar koji još od dugometražnog igranofilmskog debija Leptirov poljubac iz 1995. praktički juri iz filma u film, snimajući diljem svijeta s lakoćom mijenja žanrove i izvedbene registre te se ne libi ni obrada izrazito provokativnih tema. Kao redatelj koji je karijeru započeo asistirajući Lindsayu Andersonu, koji se ustrajno bavi analizom tamnoga naličja ljudske psihe i egzistencije, koji se nikad slijepo ne pridržava scenarija, već glumce uvijek prisiljava na improvizaciju, te čija su djela kao posljedica toga često snimana kamerom iz ruke uz uporabu grubih prijelaza između scena i lokacija, Winterbottom je filmaš čiji stilski eklekticizam izrasta iz želje za kombiniranjem što naglašenijega socijalnog realiteta i inovativnih stilizacija. Kao svoje autorske uzore ističući Fassbindera, Godarda, Truffauta, Herzoga i Wendersa, osebujni Winterbottom potpisuje djela koja rijetko dopiru do šire publike, dijelom i zbog jukstapozicije različitih redateljskih postupaka, narativnih modela i izvedbenih tehnika, odnosno zbog križanja dokumentarizma i fikcije, realizma i naglašenih stilizacija, povijesnih činjenica i mita, klasicizma i moderniteta te sličnih opreka. On je autor koji objeručke prihvaća nova umjetnička strujanja i oblikovne tendencije, istodobno se nikad ne odričući prošlosti niti je zaboravljajući, te koji je režirajući dvadesetak naslova tijekom svega šesnaest godina stvorio raznolik, no dosljedan, zaokružen i kompaktan opus.

Ovjenčana berlinskim Zlatnim medvjedom i nagradom BAFTA u kategoriji najboljega filma na neengleskom jeziku te nominirana za Europsku filmsku nagradu u trima kategorijama, angažirana i politički naglašeno motivirana doku-drama Na ovome svijetu fikciju iznimno spretno miješa s dokumentarističkim postupkom, toliko da je uistinu teško reći je li posrijedi igrani ili dokumentarni film. Većim dijelom temeljena na istinitim događajima i tragičnim ljudskim sudbinama, priča ovog neobičnog filma ceste prati šesnaestogodišnjeg Jamala i njegova nešto starijega rođaka Enayata, siromašne afganistanske izbjeglice već puna tri desetljeća, još od sovjetske invazije na Afganistan, navodno privremeno smještene u prebukiranom izbjegličkom logoru Shamshatoo na sjeverozapadu Pakistana. Kad se nakon američkih napada 2001. broj izbjeglica u logoru dodatno povećao, Jamal i Enayat su na nagovor ujaka i uz pomoć brojne šire obitelji u potrazi za sanjanim boljim životom i doslovce koricom kruha krenuli na dug i iscrpljujući put u Englesku. No nisu znali da će se putovanje puno opasnosti i neizvjesnosti pretvoriti u pravu Odiseju, čiji filmski kraj jedan od njih, stariji Enayat, obilježen i neznanjem engleskog jezika, neće dočekati živ. U oblikovanju iznimno atmosferične, sugestivno režirane te osjećajima beznađa i egzistencijalne tjeskobe presudno obilježene cjeline Winterbottom neprestano i posve promišljeno briše granicu između stvarnosti i njezine filmske interpretacije. Naime, protagoniste utjelovljuju stvarni akteri opisanih događaja, mladići Jamal Udin Torabi i Enayatullah Jumaudin, s tom razlikom što je stvarni Enayat u odnosu na svoj filmski lik završetak putovanja ipak dočekao živ. Oni većim dijelom govore izvornim paštunskim jezikom, a njihov križni put objektiv Marcela Zyskinda neposredno naturalistički dočarava čestom uporabom digitalne kamere iz ruke, kao i gotovo isključivom uporabom dnevnog svjetla te tendenciozno skromnih produkcijskih uvjeta. A kad u epilogu doznamo da je Jamal u doba snimanja filma dobio privremenu dozvolu boravka u Engleskoj, no da je točno na svoj 18. rođendan protjeran iz zemlje, postaje razvidna uzaludnost svih nevolja i tragedija koje su zadesile njega i tisuće njegovih sunarodnjaka koji se odluče na isti čin. U tom je smislu znakovita i dijelom tipična redateljeva scena koja se ponavlja triput u filmu, scena s djecom koja se igraju u prašini i trče za loptom, a koja će za koju godinu kad odrastu krenuti Jamalovim stopama. Prizor koji se isprva doima tek kao skica ne samo dječje svakodnevice u izbjegličkom logoru i pustinjskim predjelima Pakistana i Iraka, u završnici tako poprima neusporedivo turobnije i pesimističnije konotacije.

Kadar iz filma Na ovome svijetu

Ovjenčana Srebrnim medvjedom za najbolju režiju te također nominirana za dvije Europske filmske nagrade, sjajna doku-drama Put u Guantánamo koju je Winterbottom režirao u paru s Matom Whitecrossom, na svojevrstan se način doima nastavkom ili još mračnijom naličjem filma Na ovome svijetu. Osim što oba naslova opisuju traganje za nedostižnom slobodom, nedostižnom i stoga što se boja kože, kulturološke razlike, nepobjedive predrasude i strah od drugog i drugačijeg u objema slučajevima pokazuju nepremostivim preprekama za njihove protagoniste, oba filma odlikuju naglašeni dokumentaristički prosedei s umetanjima televizijskih snimki i isječaka iz stvarnog života. U središtu zapleta ovoga je puta tiptonska trojka, trojica mladih Britanaca pakistanskoga podrijetla koji se u kolovozu 2001. neposredno prije terorističkih napada na Ameriku zahvaljujući kojima će biti obnovljena Huntingtonova teza o sukobu civilizacija, odlučuju krenuti u višemjesečni posjet domovini svojih očeva. Ne znajući da će se u pogrešno vrijeme zateći na pogrešnom mjestu, upravo u vrijeme razbuktalog američkog rata protiv terorizma, mladi Ruhel Ahmed i njegovi vršnjaci Asif Iqbal i Shafiq Rasul će nakon pada u vojno zarobljeništvo naposljetku 13. siječnja 2002. biti prebačeni u zloglasni logor u kubanskom zaljevu Guantánamo. Najprije smješteni u zatvoru X-Ray, a potom u Delti, momci inkriminirani rasnom pripadnošću i sumnjivim odlascima u džamiju, kako im tijekom mučnog saslušavanja govore tupi i bezdušni isljednici, do proljeća 2004. godine na vlastitoj će koži itekako osjetiti snagu izglasanog patriotskog akta tada vladajućih američkih jastrebova. Zahvaljujući tom domoljubnom zakonu, mladići će živjeti u kavezima u kojima će biti tretirani gore od životinja. No beskrajna zlostavljanja i ponižavanja neće ih slomiti već će im učvrstiti ponos i snagu, a posljedica svega bit će i njihovo dodatno okretanje vjeri kad se jednom ipak i unatoč svemu nađu na slobodi. A kad se u završnici s tri godine zakašnjenja momci okupe na Asifovoj ženidbi u Pakistanu, oni više nisu mladi Englezi pakistanskih korijena odgojeni u zapadnjačkom stilu života, već su uvjereni muslimani koji dosljedno poštuju sve aspekte svoje vjere i tradicije. Tko zna, u okolnostima nezadržive globalizacije, kulturnog imperijalizma i globalno nametnuta američkog načina života kao najpoželjnijeg, to možda i nije tako loše.