Nova Coppolina obiteljska saga

Francis Ford Coppola izjavio je da se u svoj najnoviji film Tetro dosad najviše zaljubio. Zasigurno nećemo redateljskog velikana u budućnosti pamtiti najviše po tom avangardnom djelu, no Tetro će ostati zapamćen kao Coppolin najosobniji film dosad. To se ostvarenje oslanja na europski modernizam i art-filmove za kakve holivudski patroni doista malokad imaju razumijevanja, no kako ga je sam producirao (unatoč financijskim teškoćama) te potpisao njegov scenarij, mogao je u potpunosti uživati u oslobođenoj kreaciji, što gledatelj itekako zapaža. U Tetru on jasno šalje poruku kako ga ne zanimaju nagrade ni lovorike, nego je isključivo motiviran ljubavlju prema filmu, kao i drugim područjima umjetnosti. Coppola odbacuje grandomaniju te bježi u Buenos Aires među toplokrvne Argentince i Talijane, a potom i u svojevrsnu Arkadiju, među glečere Patagonije, gdje minuciozno poput Darwina otkriva podrijetlo i obiteljske tajne svojih iskričavih junaka. Ondje se oslobađa svakog utjecaja kritike na svoj rad i potrebe da bude hvaljen, zbog koje gotovo svaki umjetnik ima komplekse, tako što njegov protagonist javno ponizi književnu kritičarku koja mu je naumila dodijeliti nagradu za najbolje napisanu dramu.

Tetro se oslanja na europski modernizam i art-filmove

Radnja se odvija u Buenos Airesu, u koji stiže sedamnaestogodišnji Bennie, kojega tumači Alden Ehrenreich, tek otkriveni glumački talent, po crtama lica veoma sličan Leonardu DiCapriju. Ondje on odluči potražiti starijega polubrata, koji je prije desetak godina otišao od kuće i u potpunosti, osim ganutljiva pisma koje mu je ostavio, raskinuo kontakte s njim i s obitelji. Naslovni junak Tetro (Vincent Gallo) potomak je slavne glazbene obitelji Tetrocini, koji osim nagle naravi nosi u sebi obiteljsku tajnu zbog koje je boravio u duševnoj bolnici, a koju ne želi otkriti ni djevojci Mirandi (Maribel Verdú). Osobito ga smeta bratova prisutnost i njegovo kopanje po prošlosti, stoga ga gotovo tijekom cijeloga filma od sebe odbacuje. Tako je i njega, samo još grublje, odbacivao i uporno ponižavao njihov otac, poznati dirigent Carlo (Klaus Maria Brandauer), koji je želio sačuvati status jedinoga genija u obitelji. Bennie pronalazi Tetrov neartikulirani rukopis, u kojem je on prepun gnjeva pisao o svom odnosu s ocem te ga, uz bratovo neodobravanje, ponovno ispisuje, dodaje mu kraj, a potom šalje na natječaj za najbolju dramu. U Patagoniji na festivalu uvažena kritičarka Alone (Carmen Maura) izabire upravo njihovo djelo za dramu godine, dok se istovremeno odvija klimaks radnje u odnosu između dvojice braće te u tom trenutku padaju sve maske.

Coppolla je u obiteljsku sagu unio sličice iz vlastita života – i njegov je otac bio glazbenik talijanskoga podrijetla, a obitelj kao lajtmotiv susreće se uzastopce u njegovoj filmografiji. Naposljetku, obitelj Corleone ga je i učinila jednim od najvećih redatelja svih vremena. No u Tetru on kao da parafrazira tragediju o kralju Edipu. No to za Coppolu nije tek kompleks sinova prema očevima i majkama, nego i kompleks umjetnika prema umjetničkim uzorima iz kanona te lakanovski strah od nemogućnosti nadmašivanja ili barem dosezanja istih. Coppola tu odaje počast filmskim očevima: Antonioniju, Eliji Kazanu, dok najzačudnije, apsurdističke i ujedno najljepše dijelove čine kolorističke sekvence u kojima citira Hoffmannove priče Michaela Powella i Emericka Pressburgera i tako obogaćuje film drugim izvedbenim umjetnostima, poput baleta i opere.

Mihai Malaimare Jr. u ovom stilski savršenu filmu koristi se crno-bijelom digitalnom fotografijom, postižući efekt kjaroskura, želeći nas vjerojatno podsjetiti na stare likovne majstore, kao i na oca horor filma, Murnaua, dok se poigrava sa sjenom naslovnoga protagonista. I sama radnja tog izvanrednog filmskog iskustva čini se kao da je smještena u neko prošlo doba, koje je teško odrediti. Glacijali u Patagoniji osobito pridonose tom eskapističkom učinku, asocirajući nas na bijeg iz mraka u svjetlost. Tetro u talijanskom jeziku znači tamno, a ono ga i određuje kao mračnjaka koji je, ipak, na glasu kao najbolji majstor rasvjete u kabaretima i kazalištima Buenos Airesa.

Glazba Osvalda Golijeva sjetno prati radnju, prenoseći gotovo opipljivo argentinsko-talijansku atmosferu. Još nažalost nema informacija hoće li novo Coppolino ostvarenje krenuti u hrvatsku kino distribuciju, no možemo se nadati da će ga naši gledatelji moći pogledati makar na DVD-u jer je riječ o vrijednu djelu, potpuno oslobođenu utjecaja trenutne holivudske kinematografije. Film nalikuje ostvarenju nekog mladog autora, dok istovremeno posjeduje u sebi erudiciju i bol kakvu je mogla dočarati samo osoba bogata iskustva. Na trenutke nam se u Tetru obiteljske nedaće mogu učiniti kao da su iznikle iz sapunice pa poprimaju parodijsku notu, no njegova nas forma u potpunosti obuzima, a i ta obiteljska privrženost i ljubav između oca i sina odjednom postaje autentična. Upravo je s istom iskrenom emocijom F. F. Coppola odao počast vlastitim filmskim ocima.