Književno viđenje drugih

Nakon jesenskoga međunarodnog skupa Imagologija danas: dosezi, izazovi, perspektive (održana u prostorijama zagrebačkog Filozofskog fakulteta od 2. do 4. rujna, u organizaciji Odsjeka za kroatistiku istoga fakulteta i Centra za komparativnohistorijske i interkulturne studije) objavljen je zbornik koji sadrži devet tekstova iz jednog posebnog, u nas prilično nepoznata književnoteorijskog područja, takozvane književne imagologije. Iako u svijetu već više desetljeća usvojena kao legitiman istraživački pristup, imagologija nikada nije postala popularna, općeprihvaćena teorija poput rodnih ili kulturalnih studija te je zbog toga na našim prostorima uglavnom bivala tek navođena kao jedan od mogućih načina tematskoga proučavanja književnosti.

O čemu je zapravo riječ? Riječ je o posebnoj grani komparativne književnosti koja se bavi istraživanjem nacionalnih predodžbi u (lijepoj) književnosti. Konkretno se to odnosi na predodžbe o drugima, odnosno stranoj zemlji ili zemljama, čime se istovremeno proučava i svijest o njoj samoj, o sebi. Potreba za razrađivanjem te tematike ne djeluje osobito novo, prikazi su nacija naime oduvijek bili jedan od najučestalijih motiva u književnosti, no ideja o postojanju usustavljena sagledavanja te pojave unutar umjetnosti razvila se tek u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, kada je i dobila vlastitu metodologiju. Naime, do po prilici pedesetih godina u znanosti o književnosti prevladavali su imanentni pristupi umjetničkom tekstu, čiji su pogledi bili ukorijenjeni u pozitivističku teoriju iz devetnaestoga stoljeća, a na koju su se nadovezivale one nešto kasnije ruskoformalističke, njemačkostilističke i druge, interpretativno usmjerene teorijske škole. Šezdesetih se godina počinju javljati i drugi, vrlo različiti osvrti, koji ne polaze od najužega područja znanosti o književnosti, kao ni onoga širega o umjetnosti, već im je ishodište u drugim znanostima, najviše u sociologiji, antropologiji i psihologiji. Pojave takvih interdisciplinarnih pristupa često bi donosile svježinu u tretiranju materije, rezultirale novim zaključcima i otvarale putove u nova rasvjetljavanja problematike. Stvorena znanstvena klima bila je povoljan teren za oživljavanje zanimanja za načine predstavljanja kolektivnih identiteta, nerijetko zamršenih s obzirom da oni znadu biti izrazito subjektivni, površni, primjerice svedeni na stereotipove ili stvoreni na osnovi nekih neugodnih iskustava, primjerice ratnih.

U takvom kontekstu nastala je imagologija (lat. imago – slika; grč. logos – govor, riječ, pojam), sa svrhom spoznavanja predodžbi koje jedan narod ima o drugom i predodžbi koje jedan narod ima o sebi. Uz to, imagologija razmatra i niz čimbenika i mehanizama presudnih za razvoj posebnog odnosa neke zemlje prema drugoj ili trećoj. Zadubljivanjem u spomenute probleme postavljala su se i pitanja što je to uopće nacionalna svijest, ostaje li izričito vezana uz apstraktne socijalne imaginarije, postoji li jasno raspoznatljiv, a priori uzet karakter i mentalitet naroda, sve do onih kako funkcioniraju političke, povijesne misli o nacijama, te kakvi se postupci koriste u stvaranju slike o drugima u književnim djelima.

Kako se disciplina postupno razvijala, njezine su metode počele odmicati od fikcionalnih i primjenjivati se i na druge pisane oblike. Time se učvršćivao njezin nadnacionalni karakter implicirajući težnju za razumijevanjem naroda i njihovih sudbina, pa i svojevrsnim pomirenjem među njima, barem na razini umjetnosti. Prvaci tog dijela komparatistike (uz idejne začetnike iz pedesetih, Francuze Mariusa-Françoisa Guyarda i Jean-Marie Carréa) bili su Daniel-Henri Pageaux i Jean-Marc Moura te njemački teoretičari iz takozvane Aachenske škole, osnovane 1967. Aachenska je škola bila prva koja se samosvjesno koristila nazivom imagologija, bila je izrazito međunarodnoga karaktera i dala je neka od najpoznatijih imena struke, Manfreda S. Fischera, Karla Ulricha Syndrama, Joepa Leerssena, okupljenih oko njezina osnovača, profesora Huga Dyserincka, čiji su radovi zacrtali neke od kanonskih postavki cijele novostvorene prakse. Znanstveni su radovi ovih francuskih, odnosno njemačkih stručnjaka utjecali na one iz drugih zemalja, više-manje plodne i inventivne, iako ne osobito brojne.

Imagologija kao koherentan pristup proučavanju važnoga segmenta fikcije do danas je ostao intrigantan i složen fenomen, a nije bio pošteđen ni raznih kritika: od početaka je bilo onih koje su naglašavale njegovo udaljavanje od isključivo književnoga proučavanja tematike, kao i onih koje su u njemu nalazile klice nekakva novog pozitivizma zbog oslanjanja nekih teoretičara na isključivo sadržajne stvari izvora u povijesnoj zbilji. Također, relativno uske specijalizacije i nedovoljno postojana sustava, imagologija nije uspjela postati univerzalna teorija poput, na primjer, pozitivističke ili strukturalističke desosirovske, usprkos činjenici da je dala neka sjajna razmatranja i razvila originalan način interpretacije književnih djela.

Zbornik Kako vidimo strane zemlje izvrsna je početnica imagologije i primjeran osvrt na datu temu zahvaljujući uvrštenim tekstovima: uz odličan predgovor Davora Dukića, knjiga donosi prijevode dvaju tekstova Huga Dyserincka, među kojima je i njegov glasoviti O problemu „images“ i „mirages“ i njihovu istraživanju u okviru komparativne književnosti. Postavljen kao prvi tekst u knjizi, on predstavlja izvrsnu sintezu ideja spomenutih francuskih preteča discipline iz pedesetih, da bi u njegovu nastavku autor pojasnio zbog čega se u njihovoj temeljnoj preokupaciji: kako vidimo strane zemlje – krije iznimno složen, nikako zanemariv problem. U nastavku autor sâm postavlja pitanje postoje li u određenim proznim djelima elementi zbog kojih bilo stvarna bilo iskrivljena slika o zemlji ima posebnu ulogu u shvaćanju tog djela te bi li ta konstatacija mogla tvoriti zaseban segment unutar cjelokupne znanosti o književnosti.

Jedan od tri teksta Joepa Leerssena, koji iznose neke postulate Aachenske škole, u naoko neprikladnim primjerima – jedne pjesme pjesnika Alfreda Tennysona i Fosterova romana Put do Indije – daje odličnu analizu posebnog viđenja Irske, te egzotike viđene očima „drugoga“. Uz zborniku se nalazi i po jedan rad ostalih teoretičara, Manfreda S. Fischera, Karla Ulricha Syndrama, te Daniel-Henri Pageauxa i Jean-Marc Moura-a. Uz njih je navedena korištena literatura te podrobno kazalo imena i pojmova.