Kazalište drukčijih namjera

Mlade, lijepe i energične: prva postava reprezentacije

Borut Šeparović i plesna skupina Tala udružili su snage te su zajednički napravili projekt Srce moje kuca za nju za koji su bile organizirane ozbiljne audicije ne bi li se pronašla dva nogometna tima. I to ne bilo kakva, nego izabrana ženska nogometna tima. Čitav projekt je, nakon audicija i izbora ekipe, trebalo prilično dugo čekati. Naime, o predstavi se dugo pričalo, izabrani novinari čak su i imali priliku „zaviriti u radni materijal“ prije javne izvedbe. A kako se rad na projektu bližio kraju, bilo je sve neizvjesnije hoće li ili neće Hrvatsko nogometno kazalište dobiti termine u HNK u Zagrebu. Kada su termini postali poznati, ubrzo je zavladala medijska euforija. Mediji su popratili i godišnjicu osnivanja Montažstroja kao i prezentaciju Hrvatskog nogometnog kazališta u novootvorenom Muzeju suvremene umjetnosti. Sve to, a i reputacija sama Montažstroja te socijalni krug sudionica predstave, kao i predstave Generacija 91-95, ali i ranijeg projekta o beskućnicima, predstave Timbuktu, u HNK u Zagrebu okupilo je raznorodnu publiku koju sigurno nije moguće vidjeti ni na jednoj premijeri nacionalne kuće.

Prezentacija projekta u HNK za autorski tim predstave bila je iznimno važna jer ništa od svega što se tijekom izvedbe događa na sceni u oba (a posebno u drugom) poluvremenu ne bi jednostavno imalo dimenziju značenja i poruku kojoj su težili autori Borut Šeparović i dramaturg Oliver Frljić. I tako se hrvatski nogometni kazališni spektakl odigrao u HNK u Zagrebu 24. i 31. siječnja, a trebao bi se odigrati i u drugima. Za sada ih je ugostio tek HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci 8. veljače.

Atmosferu prepunog HNK zagrijavalo je ponavljanje Thompsonova hita Lijepa li si sve do izlaska prve postave na teren scene HNK. U prvom poluvremenu Adriana Josipović, Ana Stunić, Ana Vilenica, Antonia Matković, Daria Karić, Helvecia Tomić, Iva Morandini-Plovanić, Martina Car, Martina Tomić, Nataša Mihoci, Petra Milojković, Rina Kotur u koreografiji koju su zajednički osmislili Larisa Lipovac, Tamara Curić i Borut Šeparović, između ostaloga skandirale Rvacka! Rvacka! Rvacka!, izgovarale imena hrvatske reprezentacije koja je 2007. na Wembleyju pobijedila reprezentaciju Engleske. A kada su svi, koreografski vrlo zahtjevni, elementi iscrpljeni, njihovo ponavljanje uz promjenu izvikivanih imena u imena hrvatskih političara (Tuđman, Šeks, Tomac, Mesić, Šarinić, Šeparović, Valentić...) izgledalo je kao tek dodatno zagrijavanje za drugo poluvrijeme. Dobro sinkronizirane i uvježbanih pokreta, djevojke su koreografijom, a time i cijelom kontekstu nogometne utakmice, dale ironičan okvir. Jer su u jednom trenutku u kopačkama spremne zaigrati utakmicu, a u drugome se pretvaraju u navijačke plesačice kojima samo nedostaju pomponi (glazbu je izabrao Tomo in der Mühlen, a i izvodio Tin Ostreš). Zavlačenje ruku u gaćice i izvlačenje istaknutog prsta koji upiru u publiku ili u nebo možda je i bolje ne spominjati. Takav sarkazam sve je prije nego spektakularan. U performativnu dimenziju ulazi i projiciranje (svjetlosni efekti Miljenka Bengeza) hrvatskoga grba, ali, još i više, natpisa „Kazalište laže“, kojim se podvlače dvije stvari. Jedna bi trebala biti stvaranje kazališta koje neće lagati, a druga, čini se i mimo želje autora – isticanje nekazališne dimenzije projekta. No to još nije dokumentarizam. Sve opisano zbiva se uz originalne zvuke sportskog komentara prijenosa utakmice na Wembleyju 2007.

Izmjena reprezentacija i drugo poluvrijeme djeluju razorno na gledatelje. Na scenu ulaze Šeparovićevi eksperti (tako nositelje nekog određenog životnog iskustva nazivaju Rimini Protokoll). Raspon njihovih godina, od 37 do 63, i njihov spol, svrstava ih u ekonomski najugroženiju socijalnu skupinu. Njihove priče otkrivaju da one to i jesu. Izabravši govoriti o sudbinama nezaposlenih i socijalno ugroženih žena Šeparović dira u najtvrđi temelj ideja o očuvanju nacionalnog identiteta. Uobičajeni stereotipi o ženi kao hraniteljici i majci srušeni su u prvoj rečenici rastavljene prognanice iz Vukovara, samohrane majke dvoje djece. A priče nastavljaju Antoaneta Boras-Vidov (45), Brigita Sajko (51), Lela Lujanac-Kerdić (37), Mirjana Kalinger (57), Nada Kos Balen (63), Renata Petrović Bilušić (47), Sanja Plepelić (44), Silvija Sibila Cirković (57), Sonja Cirković (48), Vasiljka Martinović (48), Zrinka Banić-Tomišić (43). Svaka od jedanaest stravičnih ženskih sudbina izaziva suosjećanje, tjera suze na oči i budi bijes. Bijes zbog nemoći i činjenice da čak i najbolja namjera, duboka socijalna svijest i angažiranost ovakva projekta u zemlji u kojoj živimo bude proglašena spektaklom nakon kojega nitko ništa neće čak ni pokušati promijeniti. I zato Srce moje kuca za nju, nažalost, ostaje samo to – marketinški dobro upakiran spektakl s naglašenom socijalno svjesnom porukom. I relativni uspjeh autora predstave – ukoliko nisu imali drukčijih namjera.