Karneval naš svagdašnji

Karneval i stvarnost pojmovi su koji stoje u uzajamno suprotnome odnosu. Karneval je neka vrsta paralelne ali izokrenute stvarnosti koja se temelji na sasvim različitim principima od one naše, uobičajene, odnosno temelji se upravo na kršenju pravila koja većinu vremena određuju naše ponašanje u društvu. To se dakako odnosi na društvene i etičke norme, a sasvim poopćeno na racionalnu ustrojenost svijeta.

Nije teško u ovoj dihotomiji prepoznati Nie-tzsche-ove principe apolonijskoga i dionizijskoga, suprotstavljenost razuma i nagona, temeljnu podvojenost koja karakterizira ne samo svakoga pojedinca nego, čini se, i društvo u cjelini. Postojanje karnevala pokazuje da društvo (kao ni pojedinac) nije sasvim jedinstveno. Sastoji se od (najmanje) dva dijela, među kojima postoji neko neslaganje, i u razdoblju karnevala drugi, većinu vremena potiskivan dio, dobiva priliku nakratko vladati u izvanjskome svijetu.

Carl Gustav Jung rekao je da je zdravo i normalno društvo ono u kojemu se ljudi obično ne slažu. I premda neslaganje ne smije biti cilj (jer je slaganje jednako važno), tijekom karnevala otvorene su brane za njegovo izražavanje. Karneval je tako oblik protesta, a skriveni društveni sloj koji se otkriva kritizira politička, društvena, moralna i ina načela što uređuju naš svakodnevni život. Strogi principi suzbijaju naše nagone tijekom godine pa otuda i uživanje za karnevalskih dana u životnim radostima, na račun umjerenosti, radišnosti i trezvenoga gledanja na svijet.

Godina je tako podijeljena na kraći, karnevalski, i dulji, nekarnevalski dio, a budući da smo zakoračili upravo u kraći (ali slađi) dio godine, u ovome broju donosimo esej Mire Muhoberac o karnevalizaciji stvarnosti u kazalištu Marina Držića i njegovih sugrađana.

Vidra je svoje komedije temeljio na principu izokretanja svjetova gospodara i slugu, ludih i mudrih, i svojom je umjetnošću ostvarivao ono što nije mogao – politikom.

A odnosu politike i umjetnosti, koje uvijek prizivaju jedna drugu premda najčešće stoje u neprijateljskom odnosu, u središnjem razgovoru govori književnik Ivan Aralica. U opširnom intervjuu Aralica je otkrio mnoge zanimljive stvari, iz prebogata književnog i životnog iskustva, koje javnosti mogu približiti dio tajne koja obavija svakoga pisca.

Razgovor s Aralicom onima koji ne poznaju velikog pisca zacijelo će otkriti novu osobu u odnosu na medijski oblikovanu predodžbu raširenu među nekima od čitatelja. Čini se da su medijske slike koje imamo o poznatim književnicima ili umjetnicima nerijetko izokrenute i netočne, kao da su u medijima djelatna neka načela permanentne karnevalizacije. U tome smislu čini se da je gubitak jasnih načela i normi doveo do sve veće zbrke u svakodnevici, pa bi ljubitelji fraza možda rekli da nam je svakodnevica postala karnevaleskna, a karneval naša svakodnevica. Bez obzira bilo to točno ili ne, ne može se previdjeti paradoks suvremenoga stanja, koji se sastoji u tome da je gubitak političkih, društvenih i moralnih autoriteta doveo do toga da se nemamo komu smijati. Kako bi karneval zadržao snagu, mora postojati jasan poredak koji on izokreće, a izostankom strogoga reda i on gubi važnost. Zbog toga su nerazdruživi likovi povijesti književnosti kralj i njegova luda, vladar i lakrdijaš, premda se vode suprotnim principima. U tome je smislu granica između stvarnosti i karnevala danas sve manja, pa bi fraza o karnevalu koji nam je postao stvarnost bila prihvatljiva. Samo treba napomenuti da je svakodnevnost karnevala simptom novoga doba i da se zasad ne čini nimalo karnevalesknom.