Između stvarnosti i umišljaja

Je li život koji svakodnevno živimo uistinu i jedini koji živimo? Ili je možda samo jedan od svjetova koji nam se nude? Pitanja su to koja malokoga ne intrigiraju, koja su malokomu dokraja jasna. U ove sumnje i pitanja mogla bi se smjestiti temeljna misao najnovijega dramskog djela Paralelni svjetovi Mire Gavrana, koje je premijerno praizvedeno 29. siječnja na sceni osječkoga HNK-a u režiji Roberta Raponje.

Suočavajući stvarnost ljudskih, obiteljskih i bračnih odnosa kojima prijeti raspad jer se mimoilaze; jer jedni druge ne čuju, jer žive paralelne svjetove, Gavran otkriva „pogubnu moć karijerizma, čežnje za bogatstvom i potvrdom u izvanbračnim avanturama“. Zapravo otkriva svu bijedu našega doba ugrožena nezasitnim trošenjem čovjeka i bespoštednim rušenjem svih čovjekovih moralnih temelja.

Usporedno s izvanjskim manifestnostima Gavran rastvara unutarnje čovjekove svjetove, od krhotina čovjekove sumnje u svoj ego slaže novu stvarnost koja kao u zrcalu pokazuje da isti odraz i nije ista stvarnost. Jer mašta hrani čovjekovo samoljublje, ona mu pomaže da želi i drukčiju od one koju živi.

Od Freuda, preko psihoanalize, Pirandellove potrage za stvarnim identitetom, pa do ovovremenoga prepoznavanja identiteta zagubljena u raznim manipulacijama, Gavranovi likovi traže svoje ja i pritom često zalutaju u vlastite projekcije, koje ih neprestance raspinju i pretaču u mnogostruke svjetove. U tim lutanjima, kako bi ostali svoji, često pristaju na laž i ludizam, kojim se spašavaju. Predajući se ludizmu počinju živjeti u svojoj fikciji, postaju glumci sebe samih, sobom opredmećuju svoj umišljaj. Bijeg u prostor utopije najlakši je način da se pobjegne od sebe. Samo se tako mogu potpuno ostvariti i umaknuti stvarnom životu, koji je smetnja izmaštanom.

Prizor iz predstave

Bijeg od svake odgovornosti i udovoljenje umišljaju – bijeg od laži života koje ga tjeraju u laž koju sam kreira – put je kojim kroči Adam, glavni lik Gavranovih Paralelnih svjetova.

Adam počinje živjeti u fikciji novoga života. Zatekavši se na groblju izmišlja da mu je žena umrla u Francuskoj. Pričom o ljubavi prema ženi pridobije smrću muža pogođenu novu znanicu Ladu i oni se zbliže. Međutim, sve se mijenja kada dan poslije Lada vidi Adamovu fotografiju u novinama i pročita da je psihički bolesnik. Adam pati od disocijativne fuge i završava na psihijatriji. Liječi ga psihijatrica Vera i svakodnevno posjećuje supruga Suzana koja želi da što prije iziđe kako bi nastavio živjeti život koji mu je zacrtala. Za izlječenje treba vremena, ali i Adamove volje da se vrati u realnost, što on nikako ne želi jer je u zbilji prijašnjega života suprugu zatekao u nevjeri s najboljim prijateljem.

I Adamov brat Petar, koji zna pravu istinu Adamova života, također otkriva dramatičnost svojega i života svoje supruge Marte, koja iako čezne za majčinstvom abortira radi zajedničke ambicije. Kao čistilište paklu njihovih života stoji život Vere koja, s propalim brakom i vezom u raspadanju, shvaća da beskrupulozna ambicija ne može ispuniti život ljubavlju i srećom.

Množeći realne i fiktivne svjetove Gavran gradi istančanu psihodramu premreženu vještim zapletima i likovima čiji karakteri, kako se drama bliži kraju, sve točnije oblikuju uravnotežen i iznijansiran mozaik snažnih dramskih svjetova.

Paralelni svjetovi nude novoga, posve drukčijega, dosad nepoznata Gavrana. Pokazuju iznimna autora koji prepoznaje probleme vremena. Novi Gavran nije izgubio ništa od uobičajene vještine pisanja dijaloga i nuđenja darovito osmišljenih zapleta, ali pokazuje da itekako umije od bizarne priče složiti impozantnu kompoziciju različitih likova, koji tvore začudnu i skladnu cjelinu.

Sve to bilo je dovoljno za inventivnu nadrealnu predstavu, no ona je izostala. Redatelj je potrošio previše kreativnosti na vanjštinu predstave; utopio se u efektnu scenografiju i odlične kostime Jasmine Pacek te agresivnu glazbu Branka Kostelnika. Umjesto poniranju u kompleksne svjetove likova i njihovo uskrsavanje predstavu je podredio teatralizaciji često nebitnih detalja intime likova, čime su oni ostali nedorečeni, a predstava ritmički monotona. Pokušaj da se u psihijatriji i na kraju predstave s karnevalizacijom umišljaja postigne grotesknost ispao je pretenciozan i suvišan.

Ipak, uza sve slabosti predstava je zanimljiva i glumački uvjerljiva. Bilo je i vrsnih scena. Ističe se scena sa sjenama, kada se Marta oprašta s nepostojećom Klarom, a svu dramsku puninu nudi scena između Petra i Vere, u kojoj je Petar predočio muku osobne i Adamove drame.

Vjekoslav Janković u liku Adama kretao se po rubu stvarnog i fikciji odana života, stalno u traženju oslonca za novi početak i prestrašen mogućnošću povratka u stvarnost iz koje bježi. Sandra Lončarić-Tankosić kao Vera pokazala je muku promašena života te vjeru u ljubav radi koje je spremna podnijeti svaku žrtvu. Čak i prihvatiti život s Adamom s njegovom disfunkcionalnom fugom. Od žene bolesne ambicije koja je svjesna laži u kojoj živi, ali i od koje ne želi odustati i pobjeći, lik Suzane sazdala je Nela Kocsis. Petar (Aleksandar Bogdanović), svjestan zabluda lažnoga života, na vrijeme odustaje, doživljava katarzu i vraća se u realnost obiteljskoga života i spašava Martin život. Tatjana Bertok-Zupković (Lada) i Anita Schmidt (Marta) s mjerom su predočile lomljivost, dramatiku, strahove i ljubav. Ostali glumci ispunili su redateljske zadaće.