Vijenac 416

Kazalište

Ksenija Zec – Saša Božić, VIS Životinje, projekt K. Zec i S. Božića, Kazalište Trešnja

I bez glave i bez repa

piše Igor Ružić

slika Nedvojbena glumačka vještina


Ne tako davno zazivana profiliranost zagrebačkih, i hrvatskih kazališta općenito, ne bi se trebala doticati Kazališta Trešnja. Rubno i po poziciji i po kvalifikaciji, barem onoj koja repertoar namijenjen djeci ne uzima ozbiljno, Trešnja je na svojevrsnoj mirnoj margini koja tom kazalištu dopušta kvalitetu, ali i promašaj. Nešto kao Teatar &TD, u dječjem smislu gotovo jednako eksperimentalan, s bitnom razlikom u tome što je kuća u Mošćeničkoj uglavnom uvijek puna, zahvaljujući roditeljima, odgojiteljima i učiteljima koji još ozbiljno shvaćaju svoju ulogu. Ili ne znaju kako drukčije najmlađe generacije odvojiti od zaslona ove ili one naprave. Postoji i treća mogućnost: odrasli koji odlaskom u Trešnju samo ispunjavaju svoju roditeljsku ili profesionalnu dužnost uglavnom mogu računati da će se i sami zabaviti, možda i bolje od onih za koje je sve to pripremljeno.

Posljednjih nekoliko godina u Trešnji predstave stvaraju u, čini se, autorskijem i kazališnijem ozračju od onoga koje vlada u bitno važnijim ustanovama. Reći da je za to zaslužan baš samo glumac-redatelj-ravnatelj Saša Anočić bilo bi možda previše, ali činjenica je da je taj trend pokrenut s nekoliko njegovih redateljskih uradaka. Pored toga, i ansambl je popunjen najrazličitijim glumcima – dotad otpadnicima, pobunjenicima i ostalima koji su na ovaj ili onaj način željeli, pokušavali, a ponekad i uspijevali ostati izvan uobičajenih zabrana repertoara i ansambala. Ukratko, u Trešnju se danas ide s popriličnim očekivanjima, bez obzira na uzrast, jer za to postoji dovoljno razloga.

Velika očekivanja pratila su zato i projekt konačnog naslova VIS Životinje, autorski rad koreografkinje Ksenije Zec te dramaturga i redatelja Saše Božića. Suradnja započeta na plesnoj sceni, poslije iskristalizirana i u radu sa Kazalištem slijepih i slabovidnih Novi život, sad, čini se, širi svoje područje borbe i utjecaja, što nikako nije loše. Saša Božić i Ksenija Zec kao daleki su predložak uzeli bajku braće Grimm Bremenski svirači, dok je metoda rada preuzeta iz nastavnoga programa Akademije dramske umjetnosti, gdje je jedna od obveznih stepenica do glumačke diplome i svladavanje tehnike jednostavno nazvana životinje.

Predstava sasvim jasno odražava taj, na koncu, nimalo bešavni spoj. Ona je istodobno kvartovska priča o uspjehu jednog r’n’r-benda i studija životinjskih karaktera. Dodatna su vrijednost, za repertoar Trešnje već gotovo uobičajeni, ali ponovno jednako uspješni i kvalitetno odrađeni gegovi i štosovi, za najmlađe i nešto starije. Svakoj od komponenti predstave gotovo se i nema što prigovoriti. Bend je uvježban, njegovi članovi dovoljno su izgrađeni nesklapni karakteri, a i sama priča o uspjehu prihvatljivo je strukturirana, sve do sama, pomalo neobavezna kraja. S druge strane, i životinje su korektne u svojim posebnostima od krave do riba. Posebnu hitoidnu prednost projektu pridaje i činjenica da ansambl zaista dobro zvuči i da VIS iz Trešnje, ukoliko zaista želi, može ostvariti i pristojnu glazbenu karijeru.

Izvođačima zato treba čestitati: Rakan Rushaidat već se, primjerice u Kaubojima Teatra Exit, iskazao i kao reptil i kao gitarist, ali i kao zainteresirani timski igrač, pa je ovdje samo skupio sve svoje kvalitete. Da je Damir Klemenić vješta scenska pojava, zapravo i ne treba ponavljati, jer osim iznimne izvedbene povijesti ima već i dovoljno uloga u dramskom kazalištu da bi na pozornici trebao biti češće, ali ipak uspijeva iznenaditi ponekom novom idejom i pojavom s gitarom kojom, također, vlada sasvim pristojno. Tvrtko Jurić i u Teatru &TD pokazao je svoje posebno lice u gabaritima hrvatskoga glumišta, na koje ovdje može navući i životinjsku masku, dok se Jerko Marčić također već dokazao kao glumačka osobnost kojoj ni fizički ni verbalni aspekt posla nije odveć zahtjevan. Dodatak u obliku Maje Posavec, kao izvanredne krave, ali i kao jednog od glasova koji zaista može, a to i čini, prijeći granicu koja dijeli glumište od estrade, zaokružuje najveću kvalitetu projekta VIS Životinje – dokaz tvrdnji da je podjela pola posla.

Problem leži u onom drugom, autorskom dijelu, jer Ksenija Zec i Saša Božić kao da na kraju nisu znali što sa svim tim izvanrednim sastojcima, pa predstava na trenutke postaje Kauboji Light, ali i hit-parada, niz skečeva nasilno spojen s nizom glazbenih brojeva neujednačene kvalitete. Od storytellinga do poluprivatne zezancije, od ozbiljnog i uvjerljivog nastupa, i najboljega rapa domaćeg glumišta, do potpuno nemuštih rezova i finala koji ostaje visjeti u zraku, VIS Životinje predstava je koju se, na koncu, gleda samo zbog glumačke vještine. Ona je zavidna i zaista vrijedi, ali za punokrvni scenski projekt je, ili bi barem trebala biti – tek početak.


Vijenac 416

416 - 11. veljače 2010. | Arhiva

Klikni za povratak