Da je mlika kolika je Lika...

Kad se amater u najboljem smislu riječi prihvati posla koji smatra i svojom lokalpatriotskom dužnošću i svojom radošću, dobar rezultat ne može izostati. Poštenje kojim se autor vodio u sastavljanju rječnika svojih zavičajnih – ličkih – govora dalo je djelu i ozbiljnost i vjerodostojnost. Marko Čuljat, rođen 1948. u Ričicama (općina Lovinac), cijeli je životni i radni vijek (od 1970-ih) proveo u Lici, radeći u prvom redu kao novinar i snimatelj i izvješćujući o Lici s raznoraznih aspekata. Bio je prvi televizijski dopisnik i filmski snimatelj iz Like za negdašnju Televiziju Zagreb, novinar Ličkih novina, Ličkog vjesnika te (od 1992) Večernjeg lista. Uređivao je ličke kalendare, Turistički vodič kroz Liku, a priredio je za tisak ili izdao i knjige ličkih književnika (npr. Jure Karakaša, Grge Rupčića) i onih koji su pisali o ličkim književnicima (npr. o Peri Budaku). Upravo ga je terenski rad potaknuo na sastavljanje Ričnika ličke ikavice, smatrajući da bi te govore na taj način mogao koliko-toliko spasiti od zaborava (koji prijeti svim zavičajnim govorima). Njegov rječnik prati ličke govore i njihove mijene od 1920-ih do danas. Najvjerniji informatori bili su mu roditelji i baka (po majci), uz još šezdesetak Ličana. Građu je skupljao iz usmenih izvora i iz književnosti. S nestajanjem predmeta tradicionalne ličke kulture nestaju i riječi iz svakodnevnoga govora (ognjište, kola, volovska zaprega, meljava, narodni običaji obrti, kućno tkanje, pripremanje hrane, briga za blago i sl.). Stoga dobar dio Ričnika (uz ilustracije u Dodatku) može (i trebao bi) poslužiti i etnolozima u njihovim istraživanjima, jer je i informatora upućenih u negdašnji seoski život sve manje.

Autor ističe da je lički „divan“ naučio od bake po majci, Kate Ivanušić, iz Ričica. Pred nama je već II. izdanje ovoga djela, koje ima oko 12.000 natuknica, a i prvo izdanje iz 2004. popraćeno je u medijima tek šturo (kao, uostalom, sve što se zbiva u kulturi). Djelo je i s leksikografskoga stanovišta vrlo dobro obrađeno, riječi su obilježene naglascima, uz gotovo svaku natuknicu naveden je lokalitet gdje se upotrebljava i/ili izvor iz kojega je autor crpio. Mnogi su primjeri potkrijepljeni kontekstualnim okvirom (npr. uz nožičice – Dovatide mi nožičice da odrižem nokte; ili Nude ti ovaj kožun, meni neće trebati; ili Sad smo srušili bukviće, još ih moramo šlajsat do puta i sl.). Ima i poslovica i zagonetki, uz bogat slikovnio-etnografski prilog u Dodatku.

Ričnik ličke ikavice zainteresirao me u prvom redu zato što je nastao iz želje „znalca s terena“ da zapiše i što više popiše ličko rječničko blago, kojim su se bavili tek rijetki dijalektolozi, pa se dijalektološka istraživanja ličkih govora ubrajaju među najslabije zastupljena na cijelom prostoru Republike Hrvatske. Prije sama rječničkog dijela može se pročitati članak Ante Bežena Lička ikavica – nesuđeni hrvatski književni jezik, uz, naravno, Riječ autora te objašnjenja raznoraznih kratica, što će pridonijeti boljem snalaženju u samu rječniku i dubljem pronicanju u njegovu slojevitost. Središnji je dio, dakako, sam rječnik (15–296), a ističem i Priloge (iz recenzija te iz dijalektoloških rasprava, npr. Mate Hraste i Grge Rupčića), kao i ono što su drugi rekli o knjizi (uglavnom novinski prikazi knjige). Ono što me posebno zanimalo jesu crteži starinskih predmeta i njihove fotografije (kustura, oputar, peka, rukatka, preslica, pajtruge, ćemer, bradva, hekleraj, šegac, tesla itd.). Sve te riječi nalazimo i u rječniku, naravno uz objašnjenje njihova značenja. Na dodiru s turskim, njemačkim, mađarskim, talijanskim i srpskim jezikom, u ličkim se govorima osjeća trag svakoga od njih, no svaki je prokuhan u ličkoj „retorti“, što je rezultiralo ličkim posebnostima. Ima tu i šantavaca (mađ., šepavaca, hromih), i šamrla (njem., niski stolac na tri ili četiri noge ili klupica), i prcknedla, i džada (tur., cadde, ar. đâddä, put, cesta), i fakinaže (tal., neozbiljna mladež sklona ispadima i podmetanju) i koječega drugog. Nalazim potvrde za ono što znam, a – još intrigantnije – nalazim i obilje onoga što ne znam, pa učim. Ovaj rječnik listam kad želim opušteno i radoznalo čitati zanimljivo štivo – za čas kratiti. No valja mu se stalno vraćati, provjeravati ovu ili onu riječ, tragati za sve novim i novim značenjima (npr. šamatorje / šematorje znam u značenju grobišta, cimitera, a ovdje zvukovno slična šematorija znači ludnica i sl.).

U ovako informativnom i ozbiljnom djelu objašnjavaju se i mnogi lički lokaliteti (npr. Rastoka, selo nedaleko od Smiljana, Krivak, jedan od dva kraka rijeke Ričice u Štikadi, Kremen, brdo kod Gračaca, Krbava, Visočica itd.), ali i oni izvan Like, npr. Prajska je Pruska, Njemačka. Osim imena mnogih upotrebnih predmeta povezanih s negdašnjim narodnim životom i običajima (npr. prakljača, plosnati komad drveta s drškom kojim se udara rublje kad se pere; potkrpa, podstava; krčalo, ruda volovskih oraćih kolica, drugi, jači, klin u plugu ili produženi klin za upravljanje plugom), možemo naći i opise raznih svetkovina (npr. Križeva, blagdan uzvišenja Sv. Križa, koji se slavi 14. rujna u Perušiću, te Mala Križeva, koja se slavi 3. svibnja u Križpolju). U rječniku posebno mi je drag onaj tzv. grencerski (graničarski) leksik, sastavljen mahom od iskrivljenih germanizama, npr. grenatir marš (jelo od tijesta i restanoga krumpira, koje i ja pod nazivom grenadirmarš još spravljam kao što ga je radila i moja slavonska baka), šmarn (ili carske mrvice, neka vrsta ljevanice od brašna, jaja i mlijeka, a ako je bilo malinova sirupa, prelio bi se po vrhu), abort (nužnik, zahod, kako su govorili stari ljudi i u ostalim hrvatskim graničarskim krajevima, npr. u Glini i u Slavoniji), ajnzibal (željeznica), šlafrk (ženska kućna haljina), šparet / šparhet (štednjak), štepdeka (vuneni uložak u krevetu), štepsajd(a) (tanki svileni konac u boji), špilhozne / špilhozice (dječje kratke hlače s naramenicama), špicerice (zimske uske hlače koje se gumom zategnu ispod stopala prije nego što se obuje bakandža – i sama sam kao dijete nosila i špilhozne, ljeti, i špicerice, zimi) itd. Našla sam i ćenu, psa – kako se čulo / čuje po Baniji i Kordunu, i bandoglavca (tvrdoglavca, čeljade na svoju ruku, čega sam se naslušala kao dijete), i balavandera (balavaca), i šiljbota (meni otprije znanih šiljboka, straže) i tolike druge riječi koje u istom i/ili sličnom obliku žive i u slavonskom divanu (razgovoru). Listajući ovaj rječnik, dat ću se iznenaditi novim i svježim izrazima, a uživat ću i u naoko malo oporom ličkom augmentativnom govoru (Grgetina, Grgelija, Grgan; Juraga, Jurenda, Jurlina; Jakovina; Mandekara, Mandetina), ali i u milim deminutivima ispod te tvrde vanjštine (Mandica, Markan, Markica, Jačica, Josica, Grgica, Milence, Mićun, Miliša, Milkan itd.). U rječniku sam, sasvim neočekivano, našla i vrstu dosad (meni) nepoznate kave po imenu najlon kava; to je crna kava s ukuhanim šećerom i poslužena u velikoj šalici. Dosad sam znala za mnoge druge proizvode od najlona (što se kod nas pomiješalo sa svakom vrstom plastike) – vrećicu, košulju, stolnjak, pa i za najlon plažu (nudističku) i najlon mentalitet (savitljiv karakter, ni salo ni meso), ali ne i za najlon kavu, premda upravo takvu kavu (samo bez šećera) kuham i pijem u velikoj šalici nekoliko puta na dan. Fildžani su mi kao mjera već odavno premaleni.

Sasvim je jasno da Ričnik ličke ikavice Marka Čuljata preporučujem svima koji se žele upoznati s bogatim leksičkim i inim blagom ove hrvatske pokrajine, jer će tako moći rekonstruirati i njezin negdašnji narodni život i običaje. Zato, knjigoljupci i fajnšmekeri, evo nam prave jezično-etnografske poslastice!