Bolje spriječiti...

Gledajući predstavu Ana i Mia koju potpisuje redateljsko-dramaturški dvojac Anica Tomić i Jelena Kovačić (praizvedena u Maloj sceni 28. siječnja) svaki se gledatelj morao zamisliti nad potresnom pričom. Kad god nastaje predstava o nekom aktualnom, a bolnom životnom problemu, ne postoji lijep način na koji bi se na sceni mogli prikazati svi aspekti problema. Osobito se to odnosi na predstave koje se bave temama bolesti ili poremećaja, bilo psihičkih, bilo tjelesnih. Nerijetko se takvim umjetničkim projektima događa da u nekom svom segmentu prestaju biti umjetnički te ih je gotovo nemoguće kao takve ocjenjivati.

Radeći predstavu o bulimiji i anoreksiji, autorice Ane i Mije morale su riješiti sve te probleme. Treba reći da je sama ideja o predstavi takve tematike vrlo ambiciozno i visoko postavljen cilj, tako da je rezultat, koji ne treba preporučiti samo djeci iznad jedanaest godina starosti već i roditeljima – iznimno dobar, iako u njemu ima i nejasnih mjesta.

Autorski je dvojac u predstavu uvrstio manje-više sve relevantne podatke koji se o bulimiji i anoreksiji mogu pronaći u raznim priručnicima te, uplevši osobnu sudbinu, napravio predstavu koja nalikuje na svjetlucava zrnca pijeska što vam ostaju na rukama nakon što je sav pijesak iscurio kroz prste. Što će reći da su redateljica i dramaturginja dobro prosijale materijal i iz njega izvukle bit te radeći predstavu ostale na području kazališne umjetnosti. Osobito u tom smislu treba istaknuti vrlo efektna scenografska rješenja, koja također potpisuju autorice. Studentica Akademije dramskih umjetnosti Nika Mišković i Mia Biondić činile su drugu polovicu ženskog tima predstave i upravo je u njihovoj, i glumačkoj i mladenačkoj, razigranosti ključ zanimljivosti redateljsko-dramaturškog koncepta.

Nika Mišković i Mia Biondić

Naime, u tekstovnom predlošku, koji je očigledno nastajao i rastao tijekom rada na predstavi, priča o bolestima iznesena je putem igre, za koju gledatelj tek poslije ustanovi kako je riječ o smrtonosnoj igri s vlastitom bolešću. Jer Ana (Nika Mišković) i Mia (Mia Biondić) su prijateljice. Njihove igre i povjeravanja slične su onima kakve sva djeca igraju. One postaju različite kada Ana u Mijin život unese svoju tajnu. A tajna je da tata nije dobar. Iz te tajne rađa se u djevojčice negativan odnos prema sebi koji dovodi do psihičkog poremećaja i poremećaja u prehrani. Priča o nesretnoj djevojčici rastavljenih roditelja s odlaskom oca kreće prema tragičnom epilogu.

Uzevši dječju igru kao temeljni pokretač predstave, Anica Tomić i Jelena Kovačić gradirale su igru i neodgovornost koju ona dopušta do krajnjih granica. Jedino što gledatelju u odnosu između dvije prijateljice i u odnosu između Ane i njezine majke (čiju ulogu tumači Mia Biondić) nedostaje jest dubina. Iako je i to razumljivo, jer upravo u nedostatku komunikacije i bliskosti leže uzroci (ili okidači) obaju poremećaja. Bulimija i anoreksija u dijelu predstave objašnjene su medicinskom točnošću i enciklopedijskom jezgrovitošću, što je, s obzirom na razigranost prvoga dijela predstve, bio odlično riješen prijelaz k edukativnu, ali i ganutljivu prikazu ozbiljnosti situacije koju glavna junakinja više nije mogla kontrolirati. I dok je scene prekomjerna vježbanja bilo prilično mučno gledati zbog ekspresivnosti kojom se poslužila Nika Mišković, one između majke i kćeri odveć su hladne. Ali to bi ujedno bila i jedina zamjerka predstavi, koja u sat i nešto trajanja tek načinje problem pravovremenog otkrivanja i liječenja poremećaja u prehrani, koji su posljednjih godina iz raznih razloga uzeli maha među osnovnoškolskom populacijom. Tu potresnu istinu svaka oboljela djevojčica skriva od svoje okoline. I zbog toga predstavu trebaju vidjeti i roditelji.