Baranjsko ozračje sve jače Matice

Ogranak MH u Belom Manastiru sukladno povijesti hrvatske Baranje ima specifičnu priču osnutka. Prije svega vezana je uz administrativno-teritorijalno određenje toga prostora omeđena Dunavom i Dravom. Padom Austro-Ugarske trima petinama prostora Baranja je pripala Mađarskoj, a jednom kraljevini SHS. Između dva svjetska rata u užem upravljačkom smislu, iako je srpskoga stanovništva tek 14 posto, pripada Bačkom srezu sa sjedištem u Somboru. Stvaranjem banovina u Dunavskoj je, sa sjedištem u Novom Sadu, uz službenu uporabu srpskoga jezika i ćirilićnog pisma. U vrijeme Drugoga svjetskog rata pod vlašću je Mađara. Kako u prilogu Pokušaji osnivanja Ogranka Matice hrvatske u Belom Manastiru bilježi Franjo Kuna: „Godine 1946. razgraničenjem federalnih jedinica Baranja je konačno pripojena svojoj matici, kojoj je s obzirom na geografski položaj i domicilno stanovništvo i pripadala. Te godine izvršena je kolonizacija stanovništva. U napuštena njemačka sela doseljava se stanovništvo iz Međimurja, Zagorja, Banije i Zagore.“ (Godišnjak OMH Beli Manastir, 1/2004, str. 10). Godine 1948. prema popisu u Baranji živi 35 posto Hrvata, 32 posto Mađara i 23 posto Srba. Dakako, raniji povijesni okvir, ali i život u novoj socijalističkoj Jugoslaviji, nisu nudili osobit prostor za osnivanje nacionalnih udruga, iako je pokušaja, barem što se MH tiče, bilo.

Do Ogranka u trećem pokušaju

Dah Hrvatskog proljeća dopro je i do Baranje. Inicijativno za osnivanje Ogranka djelovalo je više srednjoškolskih profesora, no dogovor da se OMH u Belom Manastiru osnuje početkom 1972. više zbog nastalih političkih (ne)prilika (sjednica u Karađorđevu, prosinac 1971) više nije bio moguć. No iako Ogranak formalno nije ni utemeljen, 11. siječnja 1972. ni Baranja nije izbjegla ono što i dvije tisuće ljudi u drugim dijelovima Hrvatske –temeljit pretres stanova tadašnje milicije. Književnik Mirko Hunjadi, osobito putopisom urastao u baranjski prostor, u jednom će od intervjua na svoj način uz te dane reći i ovo: „S trojicom, četvoricom kolega u Baranji i moja je malenkost imala to nezaboravno zadovoljstvo.“ I onda nakon dvadeset godina novi pokušaj. U demokratskoj Hrvatskoj u Dražu je početkom srpnja 1991. trebala biti jedna od posljednjih sjednica Inicijativnog odbora s najavom osnutka OMH Beli Manastir. No Baranja je u kolovozu te godine okupirana, počinju dani progonstva, a među ubijenima su i prof. Pavao Zemljak (aktivan za osnivanje 1971) i njegov sin Vladimir. U vrijeme progonstva djelovalo je Odbor na čelu s dr. Antonijom Čaušić te su u suradnji sa Središnjicom MH, gdje su to prilike dopuštale, progranim učenici iz Baranje darivane knjige. Razumljivo, nakon mirne reintegracije trebalo je dati nov zamah životu uopće, no pritom potreba za OMH nije pala u zaborav. Treći pokušaj donio je ploda. U kronologiji kulturne povijesti Baranje 20. svibnja 2003. bit će posebno zabilježen. Održana je obnoviteljsko-izborna skupština Ogranka Matice hrvatske Beli Manastir. Izabrana i danas aktivna predsjednica Julijana Vladetić rado se prisjeća kako je tom činu prethodio izniman kulturni događaj. Učenicima belomanastirske Gimnazije 18. veljače 2003. putem OMH Osijek uručena su djela Dragutina Tadijanovića (sam autor je govorio moje petoknjižje). Okupljeni su tada pozvani na inicijativni sastanak OMH i odazvali se u velikom broju. U Inicijativni odbor ušli su: Antun Bubalović, Ivica Buconjić, Lidija Dabić, Marija Keler, Marija Medak, Marko Ilijašev, Julijana Vladetić i Stipo Vlahović. Gradonačelnika Ivicu Buconjića zamijenio je Zlatko Kajtar.

S predstavljanja Godišnjaka OMH Beli Manastir

Časopis Godišnjak zrcalo baranjske kulturne scene

Želite li pratiti dalji tijek zbivanja tamošnjeg OMH, nudimo vam malo baranjsko časopisno petoknjižje. Riječ je o dosad objavljenih pet brojeva Godišnjaka OMH Beli Manastir. Svaki uz zapažene članke pa čak i studije o nužnoj spoznaji Baranje sve do kritički povijesno osjetljivih tema (osobito nakon 1918) donosi i zapise sa scene OMH baranjske metropole. Grafički lijepo oblikovan s naslovnicama koje donose dah baranjskoga prostora, više je od zanimljiva štiva, dapače pokretač istraživačkog. Prvi broj iz 2004. ponudio je onima koji žele ući u povijesni trag i život tog kraja Baranjsku bibliografiju, koju je ispisujući 109 naslova izradila Renata Mikloš. Prvi broj mogao je pisati i o prvim aktivnostima OMH u godini osnivanja. Tako se između ostaloga bilježi da je prvo okupljanje belomanastirskih matičara nakon osnutka bilo 24. lipnja 2003. s tribinom predstavljanja biblioteke MH Stoljeća hrvatske književnosti. Tri dana poslije učenicima oslobođenim mature darovane su knjige. Slijedi izložba darivanih knjiga drugih ogranaka: Čakovec, Čitluk, Garešnica, Križevci, Nova Gradiška, Osijek, Petrinja, Sarajevo, Sinj, Vinkovci, Viškovo, Zaprešić, gostovanje Hrvatskog kazališta iz Pečuha. Osobit dojam ostavilo je predstavljanje knjige Kako je umirao moj narod vlč. Marka Kljajića iz Petrovardina u Osnovnoj školi u Dražu, svjedok je patnji Hrvata iz Vojvodine u razdoblju od 1991. do 1996, kada ih je na tisuće protjerano s ognjišta. Konac godine uz nove prostorije, što pak potvrđuje dobru suradnju s gradskim vlastima, završava retrospektivnom izložbom radova s Baranjske umjetničke kolonije (BUK) do 1990, koja je uz ostale trajna briga OMH. Osjeća se to u Ogranku, jer njegov je prostor istodobno mala galerija BUK-a, tu je primjerice djelo Ede Murtića, ali i slikarske legende baranjskih prostora Borisa Salamaha. Potpredsjednik OMH Edo Jurić, inače i ravnatelj Centra za kulturu, podsjetit će nas da je zahvaljujući „zagrebačkim Baranjcima“ Zoranu Paveliću i Kati Mijatović kolonija poprimila nove dimenzije sve do konceptualnih rješenja. Dovoljno jamstvo kvalitete riječi su Ivana Kožarića uz 30. obljetnicu BUK-a: „Došao sam umrijeti u ljepoti.“ I sljedeće godine potvrdile su Matičin kontinuitet rada. Predsjednica Vladetić, u maniri poznate baranjske strpljivosti i umjerenosti, naglašava kako si OMH nije zadao odveć zahtjevan, već izvediv i prije svega kvalitetom prepoznatljiv program. Nema Dana hrvatskog jezika bez predavanja profesora s osječkoga Filozofskog fakulteta, a stranice Godišnjaka u minulih šest godina narasle su gotovo do tisuću. Preciznije panoramu kulturnih zbivanja i naslove za slavonsko-baranjsko područje vrsnih autora s povijesnim, etnografskim, umjetničkim temama, izborom pjesničkog stvaralaštva predstavila je 991 stranica. Prva četiri broja potpisuje glavna urednica Kristina Peternai, a peti Edo Jurić. Uredništvo su tijekom višegodišnje objave Godišnjaka činili: Antun Bubaković, Katarina Gorup, Marija Medak, Delimir Rešicki, Mario Romulić, Milovan Tatarin, Edo Jurić, Ivica Getto, Ivan Mumlek, Vera Jurić, Marijana Kuna. Neka od ovih imena autori su i priloga u časopisu. Prigodom predstavljanja časopisa 2004. tadašnji gradonačelnik Davorin Bubalović rekao je: „Nije dovoljno mijenjati samo izgled grada, nego je potrebno znatne napore usmjeriti kako bi Beli Manastir izašao iz kulturne i intelektualne pasivnosti. Naša djeca nisu zaslužila živjeti u takvoj sredini. Beli Manastir mora biti kulturna i intelektualna lokomotiva Baranje.“ A da je u tome OMH kotač zamašnjak u gradu s 11.000 stanovnika i za cijelo područje Baranje (popis 2001. – 43.000 stanovnika, 55,57 posto Hrvati) potvrđuju i sljedeće godine njegove sve češće i raznovrsnije aktivnosti. Među njima je i briga kako u kulturni život grada s mnogobrojnim učenicima-putnicima uključiti tu baranjsku budućnost. Osim predavanja u školama, okupljanja uz darivanje najboljih učenika, baranjski gimnazijalci pamte u organizaciji OMH i 16. studenoga 2007. putovanje u Zagreb, u Središnjicu MH. Iz njihovih se pera čita oduševljenje posjetom galeriji Klovićevi dvori i izložbi o Dalmatinskoj zagori, o kojoj, priznaju, dotad nisu gotovo ništa znali. Fotografije iz više zagrebačkih prostora, kao i onoga MH, ušle su u njihove albume. Zauzvrat učenice su nakon što ih je potpredsjednik Stjepan Sučić upoznao s poviješću MH u Zagreb unijele dašak Baranje otpjevavši nekoliko šokačkih pjesama. Slika djelatnosti belomanastirskog ogranka nepotpuna je ako se barem ne dotakne i njezina bogata glazbena djelatnost. Spomenut ćemo u suradnji s Centrom za kulturu i Osnovnom glazbenom školom (ima više od stotinu polaznika) samo neke. U Belom Manastiru slušao se violinistički recital u izvođenju Laure Vadjon na baroknoj violini i Krešimira Hasa na orguljama i čembalu. U tom gradu nastupio je Gudački kvartet Rucner i Peter Soave. Zagrebački kvartet saksofona, s dvadesetogodišnjim djelovanjem jedan od najdugovječnijih sastava te vrste, na glazbenu belomanastirsku scenu dugotrajnim pljeskom publike vraćao se dva puta. Nezaboravni su i trenuci uz soliste Hrvatskoga baroknog ansambla i drugih glazbenih zbivanja.

S lijeva: Edo Jurić, potpredsjednik OMH, Stjepan Sršen, Dubravka Božić Bogović, Julijana Vladetić, predsjednica OMH

Prva knjiga, i odmah znanstvena

Do ove godine nakladnička produkcija OMH Beli Manastir uglavnom je bila vezana uz spomenuti Godišnjak. No od 28. siječnja za baranjsku knjigu, ali i znanost, započinje sasvim sigurno novo razdoblje. Otvoreno je predstavljanjem knjige Dubravke Božić Bogović Katolička crkva u južnoj Baranji u 18. stoljeću – iz zapisa kanonskih vizitacija. Nakladnik je dakako OMH, a sunakladnik Centar za kulturu. Trebalo je prisustovati toj dvostrukoj promociji: knjige i započetog nakladništva u objavi znanstveno vrijednih djela. Ozračje u kojemu su trajali trenuci predstavljanja djela uvjerava kako je Baranji nužno živjeti ne u sjeni trideset kilometara udaljena sveučilišnog Osijeka, već biti njegovim suradnikom u odabiru i objavi tema. U spomenutom prvom predstavljanju autorica, inače viša asistentica na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku, osjetila je potrebu otkriti – na znanstveni način, ali i široj publici vrlo razumljivo – prilike u 18. stoljeću u tzv. baranjskom trokutu nakon povlačenja osmanske vlasti. Djelo donosi važne činjenice iz povijesti Pečuške biskupije, zanimljive sociološke analize, navodi pučke pobožnosti i imena titulara svih crkava na tom području. Grafički opremljeno i statističkim tablicama, vjerodostojan je i nezaobilazan tumač baranjskih prilika tog vremena. Uostalom, djelo autorice potpisuju i tri uvažena recenzenta, sveučilišni profesori Drago Roksandić, Nenad Moačanin i Damir Matanović. Ako se tomu doda da je knjigu belomanastirskoj publici predstavio Stjepan Sršan, i sam istraživač „baranjskih“ kanonskih vizitacija (pisao je o tome i u Godišnjaku domaćeg OMH), dojam je u vrijednosti prve autorske knjige OMH Belog Manastira više nego povoljan, dapače pokazatelj – kako nastaviti.

Ogranak koji broji pedesetak članova uskoro će ponuditi i znanstveno djelo Stjepana Sršana iz bogate baranjske gospodarske prošlosti 19. stoljeća, izraditi web-stranicu i ostvariti već prihvaćenu ideju o Danima MH u Baranji. Netko je uz teške pokušaje osnivanja OMH u Belom Manastiru, kada se to ipak dogodilo, zapisao: „MH stanuje u Baranji.“ Danas se može reći i više od toga – ne samo stanuje nego vidljivo cijeloj Baranji tu i intenzivno živi.