Autentičnu baroknu glazbu izvode mladi

U Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog 30. siječnja održan je svečani koncert u povodu desete obljetnice Hrvatskoga baroknog ansambla (HRBA). Izvedbom Händelova oratorija Mesija na dostojan je način obilježena prva okrugla obljetnica jedinoga velikog hrvatskog ansambla specijalizirana za baroknu glazbu, ansambla koji na svojim dupkom ispunjenim pretplatničkim koncertima u Hrvatskom glazbenom zavodu jednako razgaljuje i stare i mlade slušatelje. No naši mladi glazbenici ubirali su nemala priznanja i za svoje nastupe u razmaženim zapadnoeuropskim središtima, kao i kulturološki znatiželjnim metropolama Južne Amerike. Visoki umjetnički dosezi Hrvatskoga baroknog ansambla ponukali su nas da u ovoj svečarskoj prigodi porazgovaramo s violinisticom Laurom Vadjon (umjetnička voditeljica ansambla) i maestrom Sašom Britvićem (predsjednik ansambla).

Hrvatski barokni ansambl

Prije deset godina svoje glazbeno zajedništvo započeli ste uglavnom kao autodidakti, oboružani entuzijazmom i malobrojnim primjerenim glazbalima. Do koje ste mjere zadovoljni postignutim rezultatima i koje još umjetničke zadaće kanite ostvariti?

Vadjon: Započeli smo kao komorni sastav koji je raspolagao samo jednim primjerkom svakog od baroknih glazbala. Ja sam se prva počela intenzivno usavršavati na inozemnim majstorskim tečajevima svjetski uglednih baroknih violinista, a moj su primjer ubrzo počeli slijediti ostali kolege iz ansambla, kako gudači tako i puhači. Kupnja odgovarajućeg glazbala te podmirivanje troškova putovanja i seminara iziskivala je od svakoga člana ansambla veliko ulaganje vlastitih sredstava. Usprkos svim nedaćama tijekom ovih deset godina izrasli smo u veliki profesionalni sastav, koji se sada može nositi s najzahtjevnijim baroknim partiturama.

Britvić: Hrvatski barokni ansambl doista je stasao u sastav koji može kompetentno odgovoriti na sva bitna pitanja i posebnosti tzv. povijesno obaviještene interpretacije glazbe baroka i susjednih razdoblja. Držim to velikim postignućem, prije svega samih glazbenika koji nisu žalili ni truda, ni vremena, a ni vlastita novca. Kao što se to iz naše slavljeničke izvedbe Händelova Mesije moglo razabrati, HRBA danas ima verzirane glazbenike, ali i kompletni instrumentarij, što nam omogućuje uvjerljivo izvođenje najsloženijih baroknih partitura. Nadam se da ćemo svoj dragocjeni instrumentarij uspjeti doskora upotpuniti nekolicinom raritetnih glazbala (oboa d’amore, oboa da caccia, viola d’amore i viola da gamba), što bi nam omogućilo vjerodostojan pristup preostalom dijelu baroknoga repertoara, kao što su Bachove pasije ili Rameauovi veliki moteti.

Na planu autentičnog izvođenja barokne glazbe za Zapadom smo zakasnili više od četiri desetljeća; mogu li se nakon desetogodišnjega djelovanja Hrvatskoga baroknog ansambla njegovi umjetnički rezultati uspoređivati s dosezima istovrsnih inozemnih sastava?

Vadjon: Za sve ono što se na tom planu događalo prije pedeset godina najviše je ostala zakinuta generacija naših starijih kolega, koji su – za razliku od nas – bili nevjerojatno nezainteresirani?! Taj se propust ne može dakle pripisati nama, jer se u to vrijeme još nismo ni rodili. Današnja izvedbena praksa bitno se razlikuje od one kakva je bila u svojim zapadnoeuropskim začecima prije pola stoljeća. Na aktualnu, bitno unaprijeđenu glazbenu scenu, autentično izvođene stare glazbe mi smo se napokon uvrstili sa svojim – hrvatskim baroknim zvukom! Da su naši sadašnji dosezi i u međunarodnim razmjerima relevantni, potvrđuju nam opetovana gostovanja svjetskih baroknih eksperata koji vidno uživaju u suradnji s našom glazbeničkom družinom.

Britvić: Na uglednim inozemnim festivalima nastupali smo uz bok vodećim svjetskim baroknim ansamblima, a taj podatak govori već sam za sebe. Iako smo još mlad ansambl, krivulju svojeg učenja i rasta možemo opisati kao strmoglavi uspon; pod kompetentnim i predanim umjetničkim vodstvom Laure Vadjon naši su se glazbenici uvijek pokazali spremnima na široko propitivanje tzv. konvencija i tzv. tradicije.

Često ste surađivali s vrhunskim inozemnim glazbenicima. Kako je to utjecalo na tehničku i umjetničku kondiciju ansambla?

Vadjon: Suradnja s našim inozemnim gostima, ali i prijateljima za nas je vrlo poticajna u svakom pogledu. Svjetski uglednim glazbenicima bio je to mali predah od njihovih matičnih ansambala i susret s jednim drukčijim sastavom, no vrlo je znakovito kako su te svoje zagrebačke koncerte baš svi doživjeli kao umjetničko iskustvo koje vrijedi ponoviti….

Britvić: U kreiranju naših stalnih sezona u Hrvatskom glazbenom zavodu posebnu smo pozornost posvetili izboru gostiju: dirigenata i solista, mahom svjetskih stručnjaka na području barokne interpretacije. Kako je stilsko razdoblje glazbenoga baroka istodobno obilježeno i kozmopolitizmom i jakom nacionalnom posebnošću, to smo se trudili dovoditi stručnjake specijalizirane za najvažnije nacionalne škole, kao što su: Nijemci Werner Ehrhardt i Andreas Helm, Talijan Stefano Montanari, Francuz Hervé Niquet, Englezi Catherine Mackintosh, Laurence Cummings, Richard Egarr i Philip Pickett… Svi su oni dodatno podigli kvalitetu našeg muziciranja.

Na koji način planirate repertoar i do koje je mjere konačni izbor uvjetovan instruktivnom svrhovitošću pojedinih partitura, ekipiranošću ansambla, ali i financijskim mogućnostima?

Vadjon: Najprije generalno koncipiram sezonu, pa tek onda pozivam goste kojima ili ostavljam slobodu odabira ili im podastirem naše repertoarne želje; ne držim se uvijek unaprijed zacrtanog, jer interakcija u promišljanju repertoara zna uroditi neobično originalnim rješenjima. Posebno planiramo velike projekte sa zborom (jedan do dva koncerta u sezoni) kao i Božićni koncert, jer takvi termini iziskuju veći ansambl i dodatne pokuse, pa su stoga i u financijskom pogledu teže ostvarivi. Pokatkad nam se situacija učini toliko bezizgledna da počinjemo razmišljati o reduciranju naše koncertne sezone?! Divno nam je surađivati s maestrom Britvićem, koji i u tim beznadnim situacijama uvijek nekako iznađe spasonosno rješenje!

Britvić: Barok je – recimo to tako – jedno od najpismenijih razdoblja u sveukupnoj glazbenoj povijesti. Naime, većina baroknih partitura apsolutno se odlikuje i didaktičkom vrijednošću, što je od velike važnosti pogotovo za jedan mladi ansambl. Čak i naizgled jednostavne partiture nose u sebi goleme mogućnosti raznolikih interpretacijskih nijansi. Brojne Bachove, Händelove ili Vivaldijeve partiture mi danas sviramo posve drukčije i – usuđujem se tvrditi – mnogo kompetentnije negoli je to bio slučaj prije deset godina.

Hrvatska barokna literatura nije u količinskom pogledu osobito bogata, no nemalen broj kvalitetnih partitura itekako zavređuje primjerenu recepciju. Koje ste naše autore dosad izvodili i koje tek kanite uvrstiti na repertoar, kako bismo ih upoznali i u vašem izvedbenom ruhu?

Vadjon: Pored Ivančićevih simfonija najčešće smo izvodili skladbe Cecchinija, Pulittija, Lukačića, Jelića, Motovunjanina te Francesca i Gabriela Uspera. Navedenome bismo željeli pridodati i partiture Nembrija, Stratika, Šibenčanina te svakako Luke i Antuna Sorkočevića, a bilo bi logično da se to okruni barem jednim diskografskim izdanjem rezerviranim za glazbu naših starih majstora…

Britvić: Hrvatska je glazba jedan od zenita doživjela upravo u renesansi i ranome baroku. Doista je nevjerojatno koliko još netaknutih partitura leži u arhivima, podrumima i na tavanima, čekajući tamo svoje suvremene praizvedbe. Nadamo se kako će nam oskudne financije ipak dopustiti da u praksu provedemo sustavno oživljavanje stare hrvatske glazbe.

S kakvim glazbalima trenutno raspolažete, a koja bi tek trebalo nabaviti?

Vadjon: Premda sada imamo gotovo sve što nam je potrebno, neka od naših glazbala ipak nisu dovoljno kvalitetna, osobito u gudačkom korpusu… Zbog vrtoglavo visokih cijena, preostaje nam nada kako će nam neki od brojnih kolekcionara možda ustupiti instrumente iz svojih zbirki… Za razliku od gudača, puhači imaju odlične instrumente. Ono što nam kronično nedostaje jesu prenosive orgulje, čvrsto flamansko čembalo i pravi barokni timpani, no to nećemo moći nabaviti bez pomoći ili neke ustanove ili kojega dobrohotna mecene…

Hrvatski barokni ansambl znatno je obogatio naš koncertni život, ali i godinama neprovjetrenu opernu scenu…

Britvić: Radosni smo što smo se afirmirali i u žanru barokne opere. Poput Orfeja (Monteverdi) i Akisa i Galateje (Händel) sada je od publike i kritike jednako dobro primljen i Građanin plemić (Moličre – Jean-Baptiste Lully). Glazbena gesta i afektivna praksa baroka jako mnogo duguju upravo teatru, pa je taj glazbeno-dramski element postao nezaobilaznom sastavnicom svih vidova povijesno upućene izvedbene prakse; neke od glazbenih zakonitosti barokne opere zrcale se u žanrovski drukčijoj onodobnoj literaturi i to u široku rasponu od oratorija i kantate sve do apstraktno zasnovanih instrumentalnih formi.

Oboje se bavite pedagogijom na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje ipak još ne postoji odjel za staru glazbu?!

Vadjon: Upravo stoga ja već sedam godina na našoj Akademiji predajem Komornu glazbu s autentičnim pristupom načinu izvođenja. Tu nastavu pohađaju mnogi studenti, osobito gudači, premda im se sve češće pridružuju diplomirani pjevači i puhači, koji se žele usavršavati upravo na tom području.

Britvić: Unatoč vrijednu radu i nastojanjima nekolicine profesora, studenti MA u Zagrebu još dobivaju razmjerno skromnu dozu informacija o povijesno obaviještenom pristupu baroknoj glazbi. Uvođenjem onih kolegija koji su osnovni za razumijevanje barokne interpretacije već sada bismo trebali započeti utirati put ka mogućem oformljenju odjela za staru glazbu, za koji među mladim glazbenicima vlada golemi interes.

Usprkos odazivu najvrsnijih inozemnih glazbenika i oduševljenju zagrebačke koncertne publike, nakon samo triju blistavih godišta Zagrebačkoga baroknog festivala, ta je sjajna manifestacija iznenada ukinuta. Zašto?

Vadjon: Ne želim ovdje razglabati o javnosti znanu odlasku Saše Britvića iz Koncertne direkcije Zagreb, ali želim ukazati kako je bedasta ta naša praksa da se administrativnim micanjem nekoga kulturnog djelatnika automatski gase i svi njegovi projekti, a to je moguće samo stoga što se neupitna svrhovitost i uspješnost pojedinih projekata u našoj kulturnoj politici prečesto ne uvažava kao presudan argument?! Ukidanjem ZABAF-a, ionako opustošeni kulturni život ljetnoga Zagreba sveo se, nažalost, na žalosnu formulu: bolje išta nego ništa. Za razliku od Zagreba u nedalekoj slovenskoj metropoli razmišlja se sasvim drukčije; ljetna Ljubljana nudi obilje kulturnih sadržaja, poglavito glazbenih, premda ni njih nije zaobišla recesija.

Britvić: ZABAF se ugasio odmah po mome odlasku iz Koncertne direkcije Zagreb. Takvoj se odluci naši inozemni kolege čudom nisu mogli načuditi, jer ZABAF se u rekordno kratku roku uvrstio među vodeće srednjoeuropske festivale stare glazbe. Danas pak strahujem da bi ista sudbina lako mogla snaći i jednako sjajan Zagrebački međunarodni festival komorne glazbe… Znajući kako građanima Zagreba i njegovim gostima u sparnim ljetnim večerima uistinu nedostaje svjetski relevantna glazbena oaza barokne svježine, zaključio sam da bi se ZABAF mogao ponovno pokrenuti, i to u organizaciji Hrvatskoga baroknog ansambla.