Ambijent mijenja sadržaj

Predrag Todorović žovijalan je i polivalentan umjetnički duh; djelovanje mu nije moguće okarakterizirati jednom medijskom kategorijom. U srži svakoga njegova rada jest koncept. I slikarstvu, i „kiparstvu“, i crtežu, i instalacijama Todorović uvijek pristupa konceptualno.

Rad izložen u podrumu, u Galeriji Matice hrvatske (cinici bi rekli da je sva dobra umjetnost underground), također je konceptualan. Ušavši u galeriju vidimo konja s jahačem. No ne bilo kakva konja i jahača, nego ni više ni manje nego pseudorepliku glasovite Jahačice Antuna Augustinčića, poznatiju po svojemu simboličkom imenu Mir. To je ono djelo koje je bivša Jugoslavija 1954. darovala Ujedinjenim narodima. Mnogi ga se još sjećaju s crvene novčanice od 100 jugoslavenskih dinara. Skulptura je visoka 5,5 metara i nalazi se pred zgradom UN u New Yorku. Njezin je sadreni original u Galeriji Augustinčić u kiparevu rodnom mjestu Klanjcu. Što radi Todorović? Presvlači sadreni original u kuhinjsku foliju, skida svlak s poznate skulpture i prenosi ga u podzemni prostor ugledne galerije Matice hrvatske. Svjestan je da će skulptura Jahačice – Mira biti viša od galerijskog stropa. To će izazvati nemir. Potom perfekcionistički kreće u izvedbu instalacije (prije nego skulpture). Ona doseže visinu od 4,5 metara, pa glava jahačice nestaje u stropu, ali i konjska glava, kojoj se ipak nazire donji dio.

Predrag Todorović, Mir/Nemir

Todorović je uspio postaviti skulpturu/instalaciju od kuhinjske folije bez ikakvih dodatnih podupirača, prkoseći zakonima statike. Folija je pričvršćena tankim nitima za stropne kukice i držače svjetlećih tijela. No brižnom je akribijom i pomnim strpljivim oblikovanjem folije postigao gotovo nevjerojatne naturalističke detalje konjske anatomije. Istaknuo je volumen sapi, mišiće konjskih nogu i vrata. Također je pomno oblikovao noge jahačice, istaknuo stopalo i koljeno. Ipak, najvažniji element instalacije jest svjetlost. Ona ističe oblikotvornu volju i moć, detalje, ali iskazuje i nestalnost u igri kroz prozirnu materiju folije, tako gusto strukturiranu da se konjska skulptura/instalacija doima posve prirodnom. A u cijelosti teška je svega desetak kilograma, za razliku od višetonskoga originala.

U susjednoj zamračenoj prostoriji u niši gori blagi plamen uljanice. Djeluje mistično, ambijent je kontemplativno spiritualan. Umjetnik želi naglasiti ideju nepostojanosti, krhkosti i kratkotrajnosti pojava. Vatra bi u trenu mogla progutati krhku instalaciju izvedenu od nepostojana materijala. Isto tako, dojam nestalnosti i nepostojanosti krhke instalacije analogna je plamičku uljanice koja svaki tren samo što se ne ugasi. Kada se na kraju dana doista i ugasi, i kada se električno svjetlo ugasi, sve uranja u mrak, u nepostojanje. Isto se događa kada utrne svjetlost u uljanici. Sve je tren, sve je nemir. Zato se u naslovu izložbe i poigrao riječima Mir/Nemir. Mir je ime slavne skulpture, a Nemir su konotacije koje skulptura poprima kada doživi transformaciju ili, bolje, transpoziciju u drugi materijal s potencijalnim mogućnostima brzopotezna uništenja. Netko bi se mogao upitati, čemu sve to? Koliko naporna posla da bi se stvorilo nešto što čak ne bismo stavili u svoju kolekciju, što nije za muzeje, i što će po svoj prilici biti artefakt možda samo sada i nikada više. Upravo zato. Bit cijele priče i jest u umjetnikovoj ideji. To je upravo krunski dokaz svježine i kvalitete određenoga umjetničkog projekta u suvremenim umjetničkim događanjima.

Likovni kritičar Ivica Župan u kataloškom predgovoru Todorovićev rad korektno definira „ambijentalnom instalacijom“, koja se „kreće od afirmacije, preko grotesknosti pa sve do poništenja kipa“. A prije svega mogli bismo odrediti Todorovićev rad kao tipičan slobodan, otvoren i posve postmodernistički projekt. On se oslanja na konkretan povijesni predložak, koji mu služi kao podloga za citat. Ne da bi ga osporio ili mu umanjio vrijednost, kako od Duchampova vremena mnogi krivo shvaćaju ili uopće ne shvaćaju umjetnikove težnje, nego upravo obratno: da bi originalnoj umjetnini dao puni dignitet. Augustinčićeva skulptura Mir sigurno nije bezvezan kip. Naprotiv, riječ je o odličnoj skulpturi po svim parametrima procjenjivanja kvalitete. No je li to razlog zbog kojega Todorović uzima upravo tu konjaničku statuu za svoj koncept? Sa svog alegorijskoga simboličkog stanovišta – da. Mir je ideal, gotovo utopijski ideal, u mnogim vremenima i u različitim podnebljima. No da se ne bi krivo shvatilo, nije Todorović tu umjetninu uzeo za svoj projekt u vrijeme rata u Hrvatskoj. Nije riječ o tome. Umjetnik propituje mogućnost transpozicije značenja iz originala u nekiparski materijal, mijenjajući pritom njegove semantičke konotacije. Todorovićeva skulptura/instalacija otvara pitanja ambivalentnih vrijednosti umjetnine: što je unutarnje, a što vanjsko, što je prisutno, a što odsutno, što je stalno, a što nestalno, što je stabilno, a što nestabilno. Razumijevanje umjetničkog djela moguće je samo ako se prosuđivanje odnosi na njegov bitni sadržaj. Umjetničkom snagom taj je sadržaj nositelj cijeloga djela. Rekao bih da je na neki način takav i Todorovićev rad. Autor je želio realizirati nešto što može ostati „čisto i neiskrivljeno“ kao proizvod duha. Za većinu ljudi umjetnost je izdvojena estetika osjećajnoga života. Poštuju umjetnost koja je za njih sredstvo uz pomoć kojega od prirode dobivaju čisti sadržaj ljepote. Ali možemo li doći do bitnog sadržaja umjetničkog djela samo uživajući u ljepoti? I da i ne. Todorovićev rad možda nije estetski ideal, ali je svakako sjajno djelo u čijoj se ideji i realizaciji može uživati.