Aktualnost ponad svega

Gdje je društvena pravda i koja je uloga ideologije u toj pravdi, glavno je pitanje predstave Golgota, rekvijem za društvenu pravdu, autora Miroslava Krleže, u interpretaciji redatelja Rene Maurina, koja je premijerno izvedena 5. veljače u Kazalištu Virovitica. Premda je od praizvedbe Krležine Golgote prošlo gotovo 88 godina, ona je i danas suvremena, problemi još nisu riješeni; ideologije se retuširaju, a pravde nema kao što nema čovjeka koji ne vjeruje da će je biti, bez obzira na manipulacije koje sve zamagljuju.

Aktualnost Golgote i dalje je u njezinoj univerzalnosti – bavi se podjelom društva na siromašne i bogate, distribucijom kapitala i manipulacijom radničkim pravima, a najviše promašajima ideologija, zbog čega ljudi stalno stradavaju. Ali Golgota se može iščitati i kao srednjovjekovni moralitet. Ideju o čovjeku koji je istodobno naivan i prefrigan, koji vjeruje i sumnja, hrani se nadom i razočaran stradava Krleža stavlja u suodnos s biblijskim motivom o vječnom lutalici Ahasveru, koji je zbog jedne pogreške – odbijanja da vodom napoji Isusa pod križem – osuđen na vječno lutanje.

Lutanja nije oslobođen nitko tko traži, a ne nalazi pravdu. To se čovjeku događa zato što nije „sposoban slijediti jednostavne upute Svetog pisma, niti regulirati društvo kako bi mu osiguralo realizaciju osnovnih načela etike u praksi. Stoga je sama mogućnost društvene pravde mrtva. Odatle rekvijem – misa za mrtve“, pojašnjava ideju predstave u kazališnoj knjižici redatelj.

Krležin tekst Maurinu je tek polazište kazališnog istraživanja na kojemu zgušnjava svoju pregnantnu, simbolima i asocijacijama bogatu interpretaciju Golgote, koja snažno rastvara probleme koje je potencirao Krleža i što ga je, kako kaže, privuklo tekstu. Predstava se bavi „čovjekom u politici i ispod politike“, tvrdi redatelj, koristeći se pritom iskustvima epskog i dijalektičkoga teatra, kojim se često označava Brechtovo stvaranje. To umnogome pojašnjava simboliku predstave.

Ansambl predstave Golgota

Imajući na umu brehtovski obrazac, Maurin se ne da fascinirati bujicom Krležine rečenice, punom fraza i parola, koja uskraćuje svaki osjećaj i uživljaj, što mu itekako omogućava da razgoliti Kristijana (Draško Zidar), da sažme njegovu retoričku manipulaciju koja nije samo beskrupulozna njegova ambicija, nego je i zamagljivanje egzistencijalnih prava radnika.

Kristijanovu načinu djelovanja jukstapozira Ksavera (Igor Golub), koji pritisnut sumnjom u revolucionarne radničke metode nije sklon ikakvu djelovanju, a kamoli suprotstavljanju supruzi, koja ne dopušta da izranjena i progonjena Pavla (Goran Koši) pusti u kuću. Grižnja savjesti, koje osobito postaje svjestan kada pročita sinovu zadaću o vječno progonjenu Ahasveru, Ksavera progoni do ludila.

No i unatoč komornom rješavanju Krležinih masovki, Maurin u prva dva čina ne uspijeva naći ključ koji bi otključao kompleksnije smislove krležijanske fraze. Glumci se muče, a mizanscena nije inventivna. Iznimka je djelomice puzanje po blatu ranjenoga Pavla, uz pomoć srpa i čekića u rukama, i molba Ksaveru da ga pusti u kuću.

No od časa kada fraze i parole ustuknu pred istinskim dramskim silnicama, koje donosi Nadglednik (odlična Blanka Bart), predstava se počinje ostvarivati u svojoj punini. Surovim i sirovim naturalističkim nastupom punim prijezira radnika Nadglednik ispuni scenu prijetnjom i strahom, pred čime radničko brbljanje postaje šutnja koja scenu preplavlja egzistencijalnom zapitanošću.

Od tada, a osobito na groblju, scene s radnicima najbolji su dio predstave, postaju uvjerljive, dramski proživljene, pokazuju svu bijedu stanja u kojem se radnici nalaze. Zato je šteta što neki simboli u tim trenucima i ne odzvone u radničkom akordu kako je redatelj zamislio. Postaje odveć agresivna i suvišna zastava komunističke Jugoslavije kojom se Nadglednik koristi kao otiračem za usta, zaim plava Kristijanova kaciga, optočena zvijezdama EU, iz koje pijući Kristijan slavi svoje promaknuće stečeno izdajom radnika, kao i fotografija Kristijana na plakatu s hrvatskom zastavom i grbom, kao za izbore.

Tako režirani simboli, koji nedvojbeno znače ili jesu kontinuitet obespravljivanja radnika, bez obzira bila riječ o „kapitalizmu, komunizmu, socijalizmu ili demokraciji“, kako kaže jedan radnik, predstavi oduzimaju velik dio ekspresivnosti. No nasuprot spomenutim simbolima izvlačenje crvene komunističke, proleterske zastave, koju Kristijan izvuče na kraju predstave iz povoja u kojem je bio živi mu sin, nadjačava doslovnost. Njegovu snagu značenjima umnožava Kristijanova žena kao Gospa, koja stoji poviše Kristijana i miluje mu kosu dok grca za mrtvim sinom.

Na samu kraju još kao vječnu brigu nad čovjekovom nesavršenošću i njegovom ambicijom Maurin povjerava dijaboličnom Doktoru (Mijo Pavelko), odjevenu u kostim pastira, koji ponavlja priču o Ahasveru s početka predstave i u Kristijanovoj viziji postaje krivac njegove zlosretne kobi. Pokazujući da ljudsko zlo ne nestaje, nego da se uvijek obnavlja samo u drukčijem kostimu s drugim akterima, Maurin zatvara luk predstave i dezideologizira Krležu.

Glumci su, netko s više, a netko s manje kreativnosti, u Maurinovoj kazališnoj freski uspjeli predočiti košmarnu kaotičnost rekvijema za društvenu pravdu. Kreativnim angažmanom ističu se: Draško Zidar (Kristijan), Igor Koši (Pavle), Mladen Kovačić (Andrej), Antun Vrbenski (radnik) i već spomenuta Blanka Bart (nadglednik).