Zvuk jazza u odbljesku crno-bijele fotografije

Fotografi su česti pratitelji glazbenika. Neki postanu i njihovi doživotni partneri, poput Linde Eastman, koja se udala za Paula McCartneyja. Prerano preminuli Stu Sutcliffe, izvorni Beatles koji nikad nije doživio slavu legendarne četvorke, odlučio je ostati u Njemačkoj s fotografkinjom Astrid Kirchherr. Upravo je ona promijenila njegov imidž, odjeću i frizuru, koju su i Beatlesi preuzeli, učinivši od nje simbol mladih koji krše ustaljene konvencije onoga doba. Ima, dakle, neka fatalna veza između fotografa i glazbenika, što je prepoznala udruga JAZZart, koja je prošle godine u Jazz Clubu u Gundulićevoj 11 u Zagrebu pokrenula seriju fotografskih izložbi.

Htjela bih se ovom prigodom osvrnuti na katalog-knjigu prvopriređene izložbe u klubu zagrebačkoga fotografa Željka Jelenskoga (1961) pod naslovom Jazz me up. U njoj su sabrani portreti jazz-glazbenika koje je taj strastveni ljubitelj glazbe i kolekcionar snimao tijekom protekla dva desetljeća. Portreti su to B. B. Kinga, Boška Petrovića, Davora Kajfeša, Stinga, Cesarije Evora, Misije, Macy Gray, Grace Kelly, Antonija Forcionea i drugih glazbenih umjetnika.

Predstavljanje toga segmenta Željkova stvaralaštva stanovito je iznenađenje poznavateljima njegova rada, jer se posljednjih nekoliko godina autor posvetio pejzažnoj fotografiji. No ako se spomene podatak da Jelenski pripada naraštaju koji je rastao s buntovnim duhom zagrebačkoga novog vala, njegova strast i ostrašćena prisnost s glazbenim svijetom posve je razumljiva i logična. Jelenski je surađivao s brojnim hrvatskim novinskim publikacijama (Polet, Studentski list, Val, Oko, slovenska Mladina, Studio, Danas, Start, Nedjeljna Dalmacija, Stil, Panorama, Dekor /glavni urednik i urednik fotografije/, Slobodna Dalmacija, Glorija, Globus…), radio je na mnogim umjetničkim projektima, od apstraktne do modne fotografije, i stalno objavljuje fotografije rock-tematike.

Fotografije crno-bijelom, sivkastom gamom veoma uvjerljivo prenose naelektriziranu atmosferu jazz-koncerata. U portretima, koji najčešće zauzimaju vertikalnu poziciju, snimljenim iz žablje perspektive, fotograf sabire ključni moment nečijega nastupa. Glazbenici su ovjekovječeni na način koji u potpunosti uvažava njihov karakter, i koji i minimalnom mogućnošću hvatanja samo jedne geste upravo njome naglašava njihovu osobnost i pristup umjetničkoj interpretaciji, odnosno kreaciji – poput radosna Petrovićeva prebiranja po vibrafonu ili Stingove senzualne introspektivnosti.

Gledatelju pritom imponira individualni pristup koji rezultira i raznolikim likovnim izrazom autora. U portretu Jana Garbareka sabrano je ono najbitnije: lice i ruka, kao najsvjetlija polja dominiraju kompozicijom, dok se između njih proteže iskričavo palucanje odbljesaka svjetlosti na saksofonu. Alexander Bălănescu snimljen je u pravoj eksploziji pokreta koji u dinamičnoj lepezi pomaka difuzno razgrađuje lik svirača violine.

„U ciklusu je uočljivo njegovo fokusiranje na jednog izvođača u suglasju s instrumentom ili glasom“, tumači Željko Marciuš u tekstu u knjizi. „Od New Orleansa do Chicaga, od New Yorka pa sve do Zagreba, od fuzije ragtimea i bluesa do nu jazza – jazz je uvijek in. Iako svrha fotografije proizlazi iz njezine tehničke moći da transformira građu svijeta u prikaz, reprezentaciju, i to istim onim sredstvima od kojih je i sama sazdana, fotografska vještina prikaza Željka Jelenskog ne iscrpljuje se u reproduktivnosti ili tehničkoj preciznosti i točnosti. Njegova vještina u službi je potpune iluzije u umjetnosti koja prenosi Sav tav jazz sugerirajući što slike žele od nas i što nam glazba čini“, zaključuje Marciuš.

Doista, radovi Željka Jelenskog posjeduju onu finu vrijednost autentičnosti dokumenta vremena, vrednovana proživljenom pozicijom sama fotografa, ali i autorsku vrijednost, zbog čega fotografije jednom viđene lagano postaju i naša, posuđena sjećanja, sličice urezane u pamćenje koje izranjaju na svaki titraj hrapava ili mazna glasa, na svaki ton instrumenta.