Životni ženski doktorati

Škola za žene, gorko-slatka klinijevska igra

Splitski HNK najavio je 16. i 17. siječnja premijerni vikend – i to u znaku komedije, pa je na malu Scenu 55 postavilo Greticu, str. 89 suvremenoga njemačkog autora Lutza Hübnera u režiji zagrebačkoga redatelja Dražena Ferenčine te komediju najpoznatijega komediografa 17. stoljeća Jeana Baptistea Poquelina Moličrea Škola za žene u režiji poljskoga redatelja Andrzeja Sadowskog. Objema je zajamčena kazališna budućnost i posjećenost publike zahvaljujući kako izboru tekstova tako i zanimljivim režijskim inovacijama te glumačkim postignućima.

Iako su Hübnerovi tekstovi već postavljani na scene hrvatskih kazališta, splitska premijera njegove Gretice, str. 89 drugo je uprizorenje toga teksta u nas nakon njezine praizvedbe 2004, koja je nastala u koprodukciji Virovitičkoga kazališta i pulskog Istarskoga narodnog kazališta u režiji Roberta Raponje, a za ulogu Glumice Jadranka Đokić dobila Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju mladu glumicu. Zahvalan Hübnerov tekst iznjedrio je i u splitskome uprizorenju odličnu, gledljivu predstavu u kojoj je glumački dvojac Andrijana Vicković i posebice Elvis Bošnjak pokazao zavidnu razinu glumačkoga svladavanja te varijacije stilskih vježbi, ovaj put dvadesetak mušičavih redatelja i isto toliko tipova uvrnutih glumica. Sve uz interpretaciju kratke scene iz Goetheove tragedije Faust na probama koje postaju ishodišnom točkom za iskazivanje najrazličitijih karakternih osobina i svjetonazora njegovih likova, koje Hübner vješto oslikava nudeći pritom glumcima priliku za metamorfoze, a publici užitak.

No pravo iznenađenje i osvježenje u pristupu jednomu od inače lošijih Moličreovih tekstova, Školi za žene, napisanu prije gotovo tri pol stoljeća, priredio je njegovim postavljanjem na veliku scenu splitskoga HNK poljski redatelj Andrzej Sadowski. Predstavljen kao punokrvni kazališni čovjek koji potpisuje 150 režija radeći diljem svijeta, svestrani kazališni inovator, dramatičar, pedagog, scenograf, glumac i kolumnist istodobno, opravdao je najave domaćina uoči premijere i pokazao kako klasični dramski tekst može uspješno konotirati s današnjicom, a da pritom ne izgubi izvornost. Komedija Škola za žene koja se inače temelji na i danas itekako aktualnu odnosu između starijeg muškarca i mlade djevojke i problema koji iz toga odnosa nužno proistječu poslužila je slavnomu francuskom komediografu da u svoje doba progovori kao protivnik društvenoga licemjerja o muško-ženskim odnosima, posebice braka kao trgovačkog ugovora, a splitska publika dobila priliku da je prvi put doživi cjelovitu s obzirom da je fragmente komedije režirao i adaptirao Sergije Harašić početkom sedamdesetih prošloga stoljeća u privremeno osposobljenu foajeu tada požarom uništena splitskog kazališta.

Splitska premijera Škole za žene, čiji je tekst Sadowski prilično reducirao, ponajprije je odraz njegova kreativno raskošna i osebujna kazališnog iščitavanja toga Moličreova teksta, kojim je pokazao da u svakom trenutku predstave zna kako osuvremeniti danas ipak neodrživa stajališta i odnose komediografova vremena te što i kako to želi postići. Bila je to predstava montipajtonovskog ugođaja s vatrometnim dijelovima najrazličitijih gegova, koja je s lakoćom subesjedila s današnjicom. Čak i s nekoliko suvišnih scena, koje su nepotrebno oduljile dva i pol sata dugu predstavu, Sadowski joj je uspio udahnuti nov, neobičan uzlet. U njegov razigrani kazališni vlak u punoj brzini vrlo su uspješno uskočile mlade splitske glumačke nade, posebice Goran Marković u ulozi Horacea, mlađahna udvarača još mlađahnije štićenice vremešnoga bogataša Agnese, koju je s mnogo svježine odigrala Anastasija Jankovska, posebice u sceni ushita bračnim okončanjem svoje ljubavne veze, kao i Andrea Mladinić u ulozi sluškinje Georgette. Teže su se tome zahtjevnom i u našim prilikama neuobičajenom redateljskom pozivu na gorko-slatku felinijevsku igru uspjeli odazvati Frane Perišin u ulozi bogatog Arnolphea, opsjednuta mladom djevojkom, ali i brigom da ne postane rogonjom te Bruna Bebić-Tudor, koja je u splitskoj verziji umjesto prijatelja Crysaldea postala prijateljicom-ljubavnicom, čime su, redateljskom intervencijom, vješto redefinirani današnji sve složeniji muško-ženski odnosni. Nikola Ivošević i Nives Ivanković nisu ni imali prilike za veći glumački razmah, a Ante Čedo Martinić i Trpimir Jurkić duhovito su i s mjerom odigrali scenu u kojoj se pojavljuju u stilu Al Caponeovih gangstera. Čak je i tekst u stihovima zvučao prirodno i kolokvijalno i pridonio otkačenosti i originalnosti predstave. Pa su na isti način ležerno rabljeni i kostimi ludih 20-ih godina koje je osmislila Marija Žarak te zazvučale skladbe Adriana Celentana iz 50-ih godina prošloga stoljeća u izboru sama redatelja, koji je u predstavi bio i scenograf.

Odlučivši se za minimalističku scenografiju u funkciji žive i zahtjevne scenske igre, Sadowski je središnjim scenskim rekvizitom, velikim crvenim krevetom, duhovito aludirao kako se svijet oko njega od pamtivijeka do danas nastavio vrtjeti. No pokreće li ga samo ljubav ili ipak šuškave novčanice – morao se zapitati u znakovitom kratkom dodatku na kraju svoje splitske kazališne bravure sam redatelj. I Moličre bi se s njim jamačno složio da je kojim čudom gotovo 350 godina nakon svoje škole uspio saznati kakve su sve životne doktorate u međuvremenu – često i bez škole – žene svladale.