Život u čekanju oprosta

Marina Nemet, Zoran Gogić i Filip Križan u predstavi Alabama

Mnogi naši kazališni autori često nepotrebno u tuđem dvorištu traže ideje i teme za sadržaj svojih drama. No to se nije dogodilo Davoru Špišiću s njegovom najnovijom dramom Alabama, koja je premijerno praizvedena u režiji Darija Harjačeka 14. siječnja u Dramskom kazalištu Gavella. Dramom Alabama, koja je prošle godine nagrađena prvom nagradom Marin Držić, Špišić je pokazao da oko sebe imamo suvremenih tema napretek, samo moramo živjeti otvorenih očiju, a ne biti zaslijepljeni tuđim temama i trendovima. Štoviše, on je naš problem internacionalizirao: tragedija se dogodila i Americi, a katarza u Slavoniji, tamo gdje je drama započela.

Naime, spašavajući sebe i djecu od rata, slavonska obitelj iseljava se u Ameriku vjerujući da će tamo naći spas od zla rata. Tako bi i bilo kada bi Amerika bila doista obećana zemlja, kada u njoj ne bi bilo onoga čega ima posvuda: diskriminacije, mržnje, netrpeljivosti, siromaštva koje često ubija ambicije onih koji nemaju novca da kupe sreću. Zbog neimaštine naša obitelj ne može plaćati školarinu ambicioznom sinu Goranu, koji mora raditi razne poslove te slušati uvrede i poniženja domicilnih vršnjaka. Ne mogavši to dalje podnositi Goran „pukne“ i ubije petero Amerikanaca, među njima i svoju djevojku te na kraju biva ubijen.

Od trenutka te tragedije počinje drama obitelji, koja se vraća iz Amerike sa sinovim pepelom u kutiji za brašno. Nove okolnosti u već ionako traumatičnu okružju počinju izjedati i otimati život članovima obitelji: ocu Vinku, koji trpeljivo podnosi usud, sestri Marini, koja bi htjela novi život i majci Ruži, koja je nemoćna zaboraviti i zauvijek pokopati sina Gorana. Umjesto da ga sahrani, majka Ruža deset godina s njim, s njegovim pepelom na kredencu, živi u svakom trenutku i na svakom mjestu. I ne samo to, uspomena na sina osobito sputava žvot zanemarenoj kćeri, koja na kraju drame postaje prostitutka.

Središte je drame majka Ruža, ona je agon i zrcalo, u njoj se lome sve silnice majke i supruge, uspomena i sadašnjost, očaj i nada, ona je žrtva svih žrtava. Iz ljubavi prema sinu i nemoći da prihvati usud ona je na sebe preuzela najveći teret patnje. Pod Ružinim pritiskom neuspješno nastojeći pomiriti tragično i egzistencijalno, Vinko i Marina žive u iščekivanju trenutka da Ruža shvati kako se sinov pepeo mora prosuti. Olakšanje uslijedi kada iz Amerike stigne Amanda, majka Goranove djevojke, i kaže da oprašta svima, i da je oprostila u trenutku kada je prepoznala Ružinu patnju.Tada Ruža pristane na rastanak sa sinom i s Amandom sinov pepeo predaje rijeci.

U Alabami Špišić je sažeo sve drame i tragedije mnogih majki, postigao je univerzalnost i bliskost grčkim uzorima, ali i suvremeno kontekstualizirao sve ono što mnoge današnje majke proživljavaju u vremenu koje malo mari za žrtvu. Nadasve podsjetio je kako život nije samo uspjeh i sreća, nego su to i neotkrivena prostranstva ljudske bijede, stradanja i patnje.

Uza sve spomenuto ipak Alabama nije bez nedostataka, ponajprije se to tiče nedovoljne karakterizacije likova i ritmičke neujednačenosti. Ali te slabosti redatelju otvaraju prostore za kreativnost koju redatelj Harjaček nažalost nije do kraja osmislio. Vjerojatno i stoga jer se kao mladi redatelj dosad bavio eksperimentiranjem i fragmentacijom kao temeljnim redateljskim modelom. Ako mu se mladost uzme kao olakotna okolnost, nikako mu se ne smije oprostiti nedostatak unutarnjega ritma likova i suigre, čega je bilo. Čini se da se prestrašio dubine problema koji je pred njega stavio pisac.

Harjaček kao da nije očekivao teret koji se krije ispod temeljnoga sloja drame, a koji se ne smije istovariti na krivo mjesto, na krivo „skladište“, kao da nije bio spreman na osjećaje i rastvaranje arhetipskoga, onoga što današnje suvremeno i eksperimentu posvećeno kazalište prečesto gura ustranu jer mu se čini nepotrebnim i suvišnim, jer nema uzora u novoj osjećajnosti, u dramama koje se umjesto arhetipskim bave patološkim. Usredotočivši se na majku Ružu, što nikako nije krivo, redatelj nije razumio ili svjesno nije dao prostora zapostavljenoj Marini, istinskoj žrtvi majčina egoizma, što je u tom odnosu oslabilo i ulogu Ruže, koju izvrsno igra Marina Nemet.

Nemetova je našla pravu mjeru dramske slojevitosti, koja dopire do gledatelja. Njezina trpeljivost bez patetike i velikih gesta, zapretena i svedena na detalje, nikoga ne ostavlja bez suosjećanja i razumijevanja. Nadamo se da talent Nemetove ubuduće neće biti žrtvovan ispraznoj atraktivnosti nekih glumica toga kazališta.

Antonija Stanišić Šperanda ulogu Marine u dopuštenim granicama odigrala je dojmljivo, dosad najbolje u matičnom kazalištu. I ona je jedna od onih kojoj bi se moralo dati više glumačkoga prostora. Filip Križan u ulozi Gorana bio je uvjerljiv, lomljiv i tragičan onoliko koliko je trebalo. Zoran Gogić kao Vinko bio je točan u trpnji i razumijevanju sudbine u kojoj se našao. Isto se može reći i za Pericu Martinović, koja je glumila Amandu. Darko Milas (Komunalac) u tragičnost drame unio je životnost i realizam priprosta čovjeka koji vjerno služi praktičnom životu. Iva Matija Bitanga i Leo Vukelić autori su scenografije i videa, Marita Ćopo kostima, Svadbas glazbe, a svjetla Zdravko Stolnik.