Zamisao diktira uporabu medija

Slikarica i grafičarka Iva Simčić, asistentica na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, koja je diplomirala na University of Illinois at Chicago, a magistrirala na Yale University School of Art, prvi se put samostalnom izložbom predstavila zagrebačkoj publici. Od 15. do 30. prosinca u Galeriji Matice hrvatske izložila je prostornu instalaciju 3:2, koja se sastojala od slika, crteža i videorada. Umjetnicu zaokuplja virtualni svijet videoigrica, tako da na slikama prikazuje igrače bez lica u sjedećim položajima. Tijela su im blago povijena, a u rukama stišću džojstike. Videorad, naprotiv, prikazuje virtualnu nogometnu utakmicu, odnosno umjetnički modificiranu videoigricu.

Iz ciklusa 3:2, kombinirana tehnika

Je li sjedinjavanje različitih medija kao što su video i slikarstvo stalno područje vašeg zanimanja?

Pa, može se reći, dosad sam više puta predstavljala svoje radove na ovakav način. Škole koje sam završila su, uključujući i The Art Institute of Chicago, koji sam pohađala 1995–1997, ohrabrivale interdisciplinarni pristup radu i istraživanju. Iako sam formalno pohađala slikarsko-grafički odsjek na Yaleu, mi studenti nikada nismo bili ograničeni medijem te smo stimulirani u proširivanju interesa. Imali smo i velike mogućnosti za eksperimentiranje. Isto se događalo i na University of Illinois at Chicago, tamo čak ni formalno nije postojala podjela po odsjecima. Mislim da medij ne određuje rad, nego rad diktira uporabu medija, drugim riječima, ja uvijek razmišljam o načinu kojim ću najbolje ostvariti zamišljeni koncept ili istražiti ono što me zanima. Nekad se dogodi da to krene jednim putem, recimo putem slike, i onda se tijekom rada istraživanje produbi, razgrana, možda čak i zakomplicira, te proširivanje medija tj. instalacija postaje nužnost. Mislim da se u instalacijama ideje nadopunjavaju i reflektiraju jedna drugu, stvarajući neku vrstu dijaloga. Ono što gledatelj dobiva gledajući recimo sliku možda može nadopuniti gledajući video ili ulazeći u prostornu instalaciju u kojoj ga recimo dočekuje serija fotografija ili performans. Svi su dijelovi instalacije fragmenti određenoga koncepta i svi se međusobno nadopunjavaju.

Netom završenu izložbu u Galeriji Matice hrvatske doživljavam kao svojevrstan yin-yang tradicije i suvremenosti. Iako se vaš rad kritički odnosi prema svijetu videoigara, u njemu pronalazim poetičnost, i kao da je ta kritika sjeme iz kojeg je izraslo nešto posve drukčije. Zašto baš ta tema?

Poprilično sam dugo bila okružena ljudima koji doživljavaju virtualno kao svoj paralelni svijet. Kad to kažem, čak ne mislim na neke ekstremnije forme kao YoVille, nego govorim o najjednostavnijem obliku: videoigricama. Promatrala sam ljude koji ih igraju i zapazila veliku količinu emocije, zanesenosti i predavanja u toj razonodi. Nisam baš razumjela gdje, kako i kada se dogodila transformacija da puka razonoda virtualnoga popodneva prijeđe u toliko strasti i opsesije. Očarala me ta njihova potreba da se nešto događa, a istodobno i ne događa. Neki mlađi ljudi čak nikada nisu igrali pravi nogomet. Ne znam da li je u mojim radovima riječ o kritici ili o nekoj vrsti promatranja. Nisam bila kritički raspoložena prema ljudima koje sam promatrala u virtualnim ekstazama. Bila sam znatiželjna i opčinjena njihovom fascinacijom. Promjena koja je nastupila u životima moje ili mlađih generacija nevjerojatna je.

U umjetnosti je svakim danom sve zastupljenija problematika virtualnog, odnosno marketinškog svijeta. Što mislite koliko je dobro da virtualni svijet televizije i marketinga izbija i kroz umjetnost makar i u svrhu kritike? Nije li umjetnost u današnje vrijeme na neki način ugrožena u slučajevima kada kritizira, u opasnosti je od brisanja granice?

Ja na to gledam malo drukčije. Jednadžba je vrlo jednostavna: loš rad je loš rad. Kad promatramo slike ili skulpture, vrednujemo ih (individualno, kolektivno, institucionalno). Ne kažem da se s tim vrednovanjem slažem – čini mi se da se kod nas (u BiH) taj proces oslanja isključivo na formalne elemente, slike, crteža, grafike. Čini mi se da se zanemaruju bilo kakvi kriteriji vrednovanja kada je u pitanju ono što nazivate angažiranom umjetnošću? Podliježu li angažirani radovi drukčijim kriterijima, samo zato što su angažirani? Kako bismo definirali tu skalu vrednovanja, je li to stupanj angažiranosti takva rada? Je li kriterij njegov utjecaj na društvene pojavnosti, obrazovanje, svijest, promjene kojima potencijalno može pridonijeti? Gdje se ti radovi mogu vidjeti: u galerijama, muzejima, parkovima, na ulicama ili…? Koja publika komunicira s takvim radovima? Imaju li ih priliku vidjeti neumjetnički krugovi? Smatram da pod pojmom angažirane umjetnosti (ili onoga što svi prepoznaju ili misle da prepoznaju kao angažiranu) sve prolazi. Koncept i forma trebaju biti usuglašeni, no mislim da nikako ne bi trebalo prelaziti prag banalnosti. U određenim umjetničkim krugovima postoji dogma (govorim o BiH, a možda i Hrvatskoj) koja nameće hegemoniju određenih medija u kojima se uglavnom izvodi tzv. angažirana umjetnost. To su uglavnom videoradovi, fotografije (performans je malo drukčija priča). Dakle, sve što se izvede u tim medijima, a bavi se možda društvenim temama, automatski se smatra angažiranim. Ne govorim protiv tih medija, i sama radim instalacije i videoradove, ne govorim protiv prakse i procesa društvene angažiranosti, govorim o tom otužnom i ispraznom poretku, nedostatku kriterija i vrednovanja. Za mene umjetnost je slojevita, višeznačna, dvosmislena, u radovima se trebaju događati prelijevanja, iščašenja, želim da me zavede ili čak zaprepasti njihova estetska komponenta, uvuče u sebe ili na neki način dočeka nespremnom. Zar je potrebno ilustrirati društvene pojave, kad, kako ste i sami rekli, postoje maštovitiji i neposredniji načini da se obrađuju te teme. Mislim da se umjetnost ne bi trebala dijeliti prema konceptima ili idejama, jer ako je na jednom kraju tzv. aktivistička, što je onda na drugom kraju spektra, formalizam?

Možda i iz tog razloga (utjecaja medija, političke angažiranosti, globalizacije) umjetnici nekako sve manje pronalaze nadahnuće u drugim umjetnostima? Ne bi li umjetnost trebala biti jedna i jedinstvena?

Mislim da to ovisi o umjetniku i njegovim interesima. Ne znam šta da odgovorim, čini se da je u modi baviti se galerijskim aktivizmom. Potpuno se slažem s vama o pitanju multimedijalnosti.

U Hrvatskoj, primjerice, ne postoji jedinstveni umjetnički krug. Svatko gleda samo u svoj mali ormar. U Bosni i Hercegovini?

Ta podjela vlada u BiH među samim vizualnim djelatnostima. Neke akademske struje još smatraju da grafički dizajn ne pripada u umjetnost, da je kao primijenjena djelatnost ispod tzv. lijepih umjetnosti. Spomenula sam da u BiH postoje dvije struje u vizualnom umjetničkom krugu: oni tradicionalni i oni manje tradicionalni, ali jednako konzervativni – podjela na lijepe umjetnosti (tradicionalne) i one druge tzv. nove medije (ovdje je grafički dizajn, na sreću uključen, ali nije slikarstvo). Nikako ne razumijem tu podjelu zasnovanu na načinu i sredstvima proizvodnje (stvaranja). Mislim da i u nas svatko gleda u svoj mali ormar.

Izložba 3:2 nadovezuje se na vaš prethodni rad. Namjeravate li i dalje razvijati tu tematiku?

Već se neko vrijeme bavim ovom tematikom. Videouradak je prvobitno bio prikazan kao dio instalacije Think Pink, a sad je nekako istovremeno postao i dio 3:2. U Think Pinku slikala sam virtualne stadione, scenografije, referirajući se na portale igrica. Razmišljala sam o njima kao o novim pejzažima. Tada sam se usredotočila na ono vidljivo na TV-ekranu, a sad na ljude koji sjede u dnevnom boravku.