Za gledanje u nastavcima

Impozantna scenografija M. Japelja

Uoči pada realsocijalizma, za vrijeme tzv. prestrojke, bio je u velikoj modi gruzijski film Pokajanje. Između poetične fantastike i krvava dokumentarizma taj je film vodio prema svojevrsnu epilogu u kojem osamljena starica korača pustom i beskrajnom cestom i pita: Čemu bi uopće služio put kada ne bi vodio u crkvu?

Pred jednim drugim zasad još bezimenim priznanjem istrošenosti (možda i posljedica realsocijalizma?) ponovno se u najširim razmjerima aktualizira pitanje pokajanja, ne više kao epilog, nego kao prolog iz kojega sve proizlazi. Riječ je o predstavi Bjesovi prema romanu F. M. Dostojevskoga u dramaturškoj kombinaciji adaptacija Alberta Camusa (u prijevodu Ivana Kušana) i Andrzeja Wajde koju dijelom potpisuje i Goran Ferčec na pozornici HNK u režiji Janusza Kice. Uvodni prizor Stavroginove ispovijedi monahu Tihonu otvara put prema korijenima priznatoga grijeha i perspektivi njegovih posljedica, koje će u današnjem gledalištu asocijativno odjeknuti u dosluhu s iskustvima bliske prošlosti. Scenografijom Marka Japelja se, sve do preko proscenija i u visine, povremeno škrto i uvijek djelotvorno pokriven glazbom Stanka Juzbašića pod majstorski oblikovanom rasvjetom Olivija Marečića rasprostire bešćutno hladan urbani krajolik dinamičan na sličan način kao u predstavi Marinković – Spaićeva Kiklopa na istoj pozornici, no ovaj put to je krajolik do bezbojnosti sivoga i bezimenoga, dokraja globalizirana grada nalik zatvorskom zdanju u nekoj zabačenoj provinciji. U uvodnom prizoru Tihon ne spominje samo pokajanje nego još potresnije izražava strah od novih zločina. Grozničavo dinamičnim putem uz gotovo stalnu prisutnost osobe koja podsjeća na pisca, a pod svojevrsnim pseudonimom Grigorejeva, kojega u kostimu Diane Kosec Bourek izvrsno utjelovljuje Franjo Kuhar, odvija se u smjeni čas karnevalski, čas dramski intoniranih prizora na rubu melodramske doslovnosti i njezine nemilosrdne parodije drama nezaustavljiva pojedinačnoga i zajedničkoga samouništenja.Vješala na vrhu visokoga tavana na koncu predstave pred pogledima dviju od užasa zanijemjelih žena djeluju poput sotonski izvrnute inačice križa koja sablažnjava i progovara prodorno bezglasnim krikom.

Za razliku od neodoljivo spektakularne splitske predstave prema romanu Zločin i kazna Dostojevskoga, koja je nedavno gostovala na istoj sceni, predstava redatelja Janusza Kice vjernija je romanu. Trudeći se izraziti što više slojeva značenja, zaokružiti uzbudljivu izvanjsku radnju, ali s jednakim psihološkim i intelektualnim pokrićem razviti političko-filozofsku raspravu, ta predstava odlazi u krajnost četverosatnoga trajanja pri čemu za predstavu tako visoke izvođačke razine na upravo nevjerojatan način režija propušta posvetiti pozornost mogućnostima održavanja intenziteta pozornosti u gledalištu. Publika predstavu prati vrlo pozorno, zasluženo burno pozdravlja glumce, ali ipak u većem broju u stanci napušta kazalište.

Uzgred rečeno: kada je osjetio da bi predstava Kiklopa mogla prijeći okvire zamišljena trajanja, redatelj Kosta Spaić koji dan prije premijere nemilosrdno je iz nje isključio izvanredno uspješan prizor Melkiorova sna o ljudožderstvu zajedno s fantastičnom vizijom prašume scenografa Drage Turine.

Ako su Bjesovi u svojoj ne odveć spretnoj vjernosti romanu nažalost dramaturški zakazali, u glumačkom pogledu postigli su domet kakav odavno nismo vidjeli. Dominiraju sjajno ostvarene muške uloge od Božidara Bobana kao vidovita i suzdržana Tihona u prologu preko nedostižno snažna i nadasve autentična Zvinimira Zoričića (Vjerhovenski), eksplozivno komična, od pijana lakrdijaštva do djetinje potištenosti najbogatije nijansirana Ljubomira Kerekeša, dubinski motivirana i odmjerena Livija Badurine (Kirilov), gospodski ironična Milana Pleštine (Stavrogin) u neumornoj trci iz spletke u spletku, nepogrešivo točna, na sve strane raspršena cinika Gorana Grgića (vođa zavjerenika, mladi Vjerhovenski), do na svjež način prisna Bojana Navojca (Šatov) i maštovito raspojasana Nikše Kušelja (Fećka). Ni u bogato individualiziranu ženskom dijelu ansambla (precizno uigrane i uvjerljive Branka Cvitković, Katja Zubčič, Ivana Boban, Alma Prica, Vanja Matujec, Iva Mihalić) nema slabe točke, no glasom i pokretom ili pak strelovitim promjenama raspoloženja iskazana njihova grozničava aktivnost na rubu histerije radi u prilog izvanjski najpasivnijoj, najsmirenijoj i najnježnijoj Olgi Pakalović u ulozi Daše Šatove, koja gotovo nijemo utjelovljuje onu idealnu dobrotu i ljepotu o kojoj su nas odavno uvjerili da uopće ne može postojati.

Ovo je treći posjet Bjesova zagrebačkoj pozornici. U pastelni salon redatelja Zvonimira Bajsića 1966. u HNK privlačila je za tu prigodu reaktivirana legendarna Vika Podgorska (Varvara Stavrogina), a na gostovanju iz Ljubljane u DK Gavella osamdesetih godina u režiji Dušana Jovanoviča sumračni salon osvjetljavao je zagonetno fascinantan lik Stavrogina Borisa Cavazze. Treći Bjesovi ne bi smjeli prebrzo sići s repertoara. Primjerice, splitska više od četiri sata duga predstava komedije Ive Brešana Svečana večera u pogrebnom poduzeću u režiji Božidara Violića nikada nije skraćivana, jer su, kako se govorilo, glumci i glumice uživali u toj predstavi jednako kao i publika, pa bi buknula pobuna kada bi ikomu u ansamblu bio umanjen osvojen udio. Zagrebački Bjesovi trebali bi se možda izvoditi u nastavcima (tako je Dostojevski objavljivao do 1872. taj svoj roman u Ruskom vjesniku), što bi, dakako, bilo u nas bez presedana, ili im se može poželjeti da kao u spomenutom splitskom slučaju postignu prešutni sporazum o nerazilaženju između glumaca i publike.