Vile među nama

Krokodil je samo plišana zelena igračka

Predstavi se ne može osporiti pokušaj produkcijske raskoši, jer se koristi punim potencijalom pozornice, upošljava dobar dio ansambla i na trenutke se zaista čini kao da bi mogla fascinirati publiku

Nakon što je Ježeva kućica postala svojevrstan slučaj, zbog eksplicitnosti prohtjeva likova koji bi trebali, ali i ne bi trebali biti tek dječji, Zagrebačko kazalište lutaka odlučilo je novu predstavu postaviti u granicama žanra i prije svega – neproblematično. Petar Pan u režiji Aide Bukvić upravo je to, prava predstava za djecu po mjeri domaćega glumišta, zastarjela upravo koliko treba da ne bi bila provokativna, smjela toliko da ništa ne kaže te zabavna koliko je potrebno za kurtoazni osmijeh, čak i dječji.

Petar Pan zaista je klasik, i kako god da ga se postavi, gotovo je nemoguće pogriješiti. Na sve se to vjerojatno računalo i u ovoj produkciji, pa ukoliko se zaboravi što se sve s pričom o prelasku iz ovoga svijeta u Nigdjezemsku i svim zabavnim, strašnim i romantičnim događanjima u njoj moglo napraviti, ZKL-ova inačica ima repertoarnu vrijednost. Također, ne može joj se osporiti pokušaj produkcijske raskoši, jer se koristi punim potencijalom pozornice, upošljava dobar dio ansambla, i na trenutke se zaista čini kao da bi mogla fascinirati. Odnosi se to najprije na prizor gusarskoga broda, koji je riješen u totalu i poprilično konkretno, a ne kao obično u predstava za djecu, ali i za odrasle, kad dva stolca budu sve što redatelju trebaju biti.

U ostatku je produkcija sasvim prosječna, bez glumačkih iskoraka, ali i bez nepotrebnih ekshibicija, bez zabrinjavajućeg ispadanja iz uobičajene, ne odveć visoke kvalitete, ali odrađena zanatski korektno. Biraju li se riječi, umjesto neinventivnom lako ju je proglasiti klasičnom, ili složenom i mišljenom onako kako se vjeruje da bi trebalo – čitati bajke. Pitanje je koliko takva uspavljujuća metodologija funkcionira publici kojima danas elektronički mediji serviraju informacije i senzacije brzinom koja je čak i tek desetak godina starijima već neshvatljiva i neuhvatljiva. Pokušava li zato Petar Pan Aide Bukvić vratiti lopticu i krokodila zaista prikazati kao plišanu zelenu igračku koja nikomu ne ulijeva ni strah ni čuđenje, pitanje je na koje je najprije trebala odgovoriti sama redateljica.

Zapravo, ona je na njega i odgovorila jednostavnom intervencijom, jedinom zbog koje ova predstava ima nešto više od poruke da neki muškarci ne žele i ne mogu odrasti, nosili zeleni kostim ili ne. Ono što je veže zapravo nije bajka o Petru Panu, nego činjenica da se jednostavnim presvlačenjem majka pretvara u vilu, a vila ponovno u majku. Taj dodani moment, za koji je možda zaslužna i dramaturginja Marijana Fumić, ciljanoj publici može i promaknuti među čudima lutkarskoga kazališta, zidovima koji se spuštaju s visine i brodovima koji izlaze iz dubine pozornice, ali ovu predstavu obilježava bitno više od krokodila, kuke, letenja i svega ostaloga što Barriejeva priča uistinu donosi.