Uvjerljiva izvedba uvjerljiva opusa

Potaknut mislima o prediskustvenom, pra-is-konskom vremenu, koje je u svojim stihovima The Dry Salvages opjevao T. S. Eliot, hrvatski skladatelj Mladen Tarbuk u novoj se skladbi otisnuo na putovanje na kojemu je „u svoju skladateljsku mrežu nota i simbola“ pokušao uhvatiti jedno životno vrijeme. I to ne bilo koje, odnosno bilo čije vrijeme, već životno i iskustveno vrijeme pijanistice Katarine Krpan, kojoj je djelo posvetio i koju je, putem te mreže nota i simbola, pokušao glazbom ocrtati.

Katarina Krpan

Mladen Tarbuk

Napisao je za nju peterostavačni klavirski ciklus Katarinin cjelov (Kate’s Kiss), zapitavši se: „Mi mjerimo sekunde, sate, četvrtinke, trajanja stavaka, porođaje i sezone – no kako izmjeriti i iskusiti jedno životno vrijeme? Kako prenijeti to iskustvo na drugog čovjeka – ako se njegov izvor uopće može pojmiti, ili barem doživjeti?“ Još 2007. na Muzičkom biennalu Zagreb Krpanova je izvela jedan stavak Tarbukove skladbe, prošle godine na Glazbenoj tribini u Puli integralno je praizvela čitav ciklus, a ovoga siječnja Tarbukova je skladba svoju zagrebačku premijeru doživjela u Hrvatskome glazbenom zavodu.

„Formalno, Djetetov cjelov inverzija je Majčina, koji je kao i cijeli ciklus jedna peterodijelna uspavanka, Ljubavnikov cjelov inverzija je Očeva (to su sve napokon i životne inverzije), dok Cjelov smrti ubrzano unatrag, dakle u rakovu pomaku, rekapitulira prva četiri cjelova.“ Skladbinih pet stavaka, redom Majčin, Očev, Ljubavnikov, Djetetov i Cjelov smrti, vežu se jedan na, uz ili u drugoga specifičnim glazbenim, odnosno kompozicijsko-tehničkim postupcima, a prepoznatljiva motivika kojom skladba započinje, a koja simbolizira majčinu uspavanku, vraća se pri završetku i zaokružuje čitav glazbeni put.

Takvim postupcima manipuliranja materijalom Tarbuk upućuje na posve poznate, tradicionalne načine kompozicijske gradnje, koje pak puni suvremenim glazbenim izričajem. No imajući pred sobom konkretnu osobu kojoj piše djelo, a ujedno znajući iskoristiti sav raspoloživi potencijal klavira kao instrumenta s jedne strane i izvođača-interpreta s druge strane, Tarbuk u jednakoj mjeri stvara strukturu i ozračje koji u potpunosti odgovaraju interpretu za kojega ih kreira.

Pojedini dodatni ili izvanjski elementi uglavnom su uporabljeni onoliko koliko služe glazbi samoj – poput sviranja gudalom po klavirovim žicama ili efekta koji je postignut bacanjem kugle među žice, čak i prigušenim osvjetljenjem, koje se bistri pri počecima stavaka, a zamire na njihovim završecima. Ipak, poetične misli koje je Mladen Tarbuk govorio na počecima svakoga od pet stavaka, a koja su trebala služiti kao svojevrsna pojašnjenja onoga programnoga u ovoj skladbi, bila su nepotrebna, katkada čak iritantna.

No, u konačnici, vrlo precizan pijanistički pristup Katarine Krpan te iznimna sviračka spremnost (od toga da treba moći sedamdesetak minuta posvetiti jednoj skladbi do velikih tehničkih složenosti koje skladatelj zahtijeva od svirača), doprinijeli su tomu da Tarbukov vrlo kompleksan i vrlo skladan skladateljski jezik dođe do punoga izražaja. Dapače, nismo ništa manje ni očekivali.

Ipak, ne možemo se oteti dojmu da će glavni kamen spoticanja ostati trajanje skladbe (sedamdesetak minuta), koje bi joj moglo otežati put ostanka na izvedbenom repertoaru. S obzirom na prisnu povezanost i umreženost stavaka ne bi imalo suviše smisla izvoditi ih pojedinačno, kombinirati Katarinin cjelov s nekim drugim djelom na kakvu koncertnom repertoaru bio bi potpuni promašaj, jer djelo zahtijeva punu izvođačevu i slušateljevu koncentraciju, a izvoditi ga kao samostalan projekt sumnjamo da se može dulje vremena. Je li, u tom smislu, autor mogao drukčije izmjeriti vrijeme? Ili pak tim pitanjem zadiremo u skladateljsku slobodu?