Umjetnost (p)okreće

Boris Bućan na području grafičkoga dizajna ingenioznim je rješenjima dokazao kako se jasnoća poruke te svrha predstavljanja nekoga projekta, ponajprije kulturnoga (galerijskoga ili kazališnoga), ali i autorska ideja, koja nadmašuje prvotni povod, moraju oslanjati na likovno promišljen i vizualno inventivan izričaj. Ta se pouka danas odveć često zaboravlja, pa plakate i druge oblike marketinške promidžbe, koji kolaju medijskim i urbanim prostorom, svaki iole estetski osviješten promatrač doživljava kao samo jedan u nizu besmislenih i bezidejnih nusproizvoda masovne potrošnje masovne ne-kulture. Istovremeno, ganutljiv je fenomen štovanja brenda, logotipa i svega ostalog što pomodna čeljad doživljava kao opravdanje vlastite društvene relevantnosti i opće samobitnosti.

The Rolling Stones, 2009, ulje na platnu

Nakon što se potkraj osamdesetih godina prošloga stoljeća odmaknuo od dizajna i isključivo posvetio slikarstvu (čistom artu), u ciklusu slika Bućan art 2 koji upravo predstavlja u zagrebačkoj Galeriji SC, iz koje je kao mladi predstavnik Nove umjetničke prakse krenuo u osvajanje likovne scene, Bućan metodom rekonstrukcije čini zanimljivu inverziju, obrćući dizajnersko polazište u umjetničku činjenicu – na razini performativnoga čina (slikanja), forme (invencije) i sadržaja. Razlažući, ponovno sastavljajući i umećući nove vizualne (i simboličke) vrijednosti, autor prepoznatljive logotipe i ambleme (britanska zastava, Vaillant, filmska franšiza James Bond, Harrods, katolički križ…) pretvara u znak i pojam art.

Svaki pojedini rebus, od primjerice transformiranja Polzelinih lastavica, DTR-ova dimnjačara ili Lacosteova krokodila, zapravo je Bućanova posveta vlastitom paradigmatskom ciklusu iz 1973, koji se temeljio na primjeni svjetski poznatih zaštitnih znakova Forda, Swissaira, PAN AM-a, Agfe ili KLM-a, u čije je grafičko tijelo, objašnjava Iva Körbler, radikalno intervenirao, zadržavši samo prepoznatljiv vizualni oblik i font znaka, ali bez originalnog imena, na čije je mjesto u izvornom fontu ugradio pojam art. Slike privlače duhovitošću rješenja (primjerice Vaillantov zec završava na ražnju), ali i dojmom neprijeporne lakoće kojom umjetnik do njih dolazi (recimo, Nikeova kvačica pretvara se u kaligrafski znak).

Pred nama je, piše Iva Körbler, umjetnik koji zapravo još vjeruje da umjetnost pokreće svijet, i da je dovoljno snažan alibi za postojanje. Za Bućana nema dileme što je dopušteno ili što je zabranjeno jer je Umjetnost iznad svih ograničavajućih (ljudskih) pravila i zakona, zaključuje Körblerova.

U Bućanovu kreativnom postupku, čija osnova ili svrha nije ironiziranje, maliciozno komentiranje društvenoga konteksta ili pretenciozno posezanje za angažiranošću, tako dragoj mnogim suvremenim umjetnicima, ostvaruje se ponajprije težnja dokazivanja nužnosti umjetničkoga djelovanja. Lucidnost i duhovitost kojom pristupa razrađivanju ideje da je art (ipak) pokretač, ali i repetitivna opsesija pronalaženja rješenja koja to potvrđuju, jasan su umjetnikov iskaz opiranja redundantnoj uniformiranosti – u umjetnosti, dizajnu, životu.