U Držićevu kavezu

U književnoj je znanosti – kako inozemnoj tako i hrvatskoj – u posljednjih dvadesetak godina očigledan svojevrstan metodološki obrat: književno djelo ne promatra se više samo kao estetski objekt nego i kao mjesto tekstualnih i diskurzivnih strategija koje se primjenjuju u konstituiranju identiteta i drugosti. Pri takvu pristupu važno mjesto pripada propitivanju kulturom uspostavljenih odnosa prema životinjskom svijetu, a bestijariji, basne, životinjske epopeje, zooalegorija i zooretorika postaju središnji predmet izučavanja književne animalistike. Stoga se u prvi mah može učiniti da je u monografiji Životinja i Vidra (O životinjskom svijetu u djelu Marina Držića Vidre) sveučilišne profesorice dopreporodne hrvatske književnosti Zlate Šundalić također riječ o takvu metodološkom pristupu književnom tekstu. Ali nije! U knjizi je riječ ponajprije o filološkom pristupu, o čemu govori i autoričina uvodna napomena da ju je na pisanje monografije potaknula analiza gramatičkih i djelomice leksičkih osobina Držićeva korpusa književnoga povjesničara Milana Rešetara (Jezik Marina Držića, 1933). Zlata Šundalić stoga istraživanje Držićeva faunističkog leksika zasniva kao nastavak i dopunu Rešetarova leksičkog istraživanja.

Analiza zastupljenosti životinjskoga svijeta u dvanaest – što cjelovitih što fragmentarnih – sačuvanih djela Marina Držića slijedi Rešetarovu razdiobu sačinjenu na jezičnom kriteriju (prisutnost/neprisutnost narodnih/književnih jezičnih elemenata): 1) čisto ozbiljna djela s književnim jezikom (Pjesni ljuvene i Hekuba), koji je svojstven i ozbiljnim pastoralnim licima (mitološki likovi u Pripovijesi kako se Venere božica užeže u ljubav lijepog Adona u komediju stavljena, Tireni, Grižuli i Džuhi Kerpeti), 2) dijelom ozbiljne, a dijelom šaljive pastorale u stihovima (Venera i Tirena) i prozi (Grižula i Džuho Kerpeta) i 3) čisto šaljive drame (Novela od Stanca, Skup, Mande, Dundo Maroje, Arkulin i Pjerin). Rezultati usmjerena čitanja za svaki književni tekst predočeni su dvama tabličnim ispisima. Prva tablica donosi abecedni popis životinja u nominativu jednine sa citatnim potvrdama (sintagme, rečenice, cijeli stihovi u kojima se nalaze određeni faunistički leksem istaknut drukčijim tipom slova), podatkom o broju stranice na kojoj se odnosni citat nalazi i statističke podatke o ukupnom broju njihova pojavljivanja u analiziranom djelu. Druga tablica proizlazi iz rezultata prve, a donosi popis životinja poredanih počevši od najučestalijih pa sve do onih s tek jednom potvrdom u tekstu. Tako provedenom usmjerenom čitanju pridružuje se interpretacija: ispitivanje funkcije i značenja faunističkog leksika, kako u odnosu na žanr tako i u odnosu na profilaciju likova. Osim toga, ispituje se odgovara li faunistički leksik Rešetarovoj razdiobi Držićeva korpusa prema spomenutim jezičnim kriterijima.

Statistički su podaci pokazali da je faunistički leksik najzastupljeniji u Držićevim komedijama, dok je najmanje zooleksema u „ozbiljnim djelima“. Nadalje, u ozbiljnim djelima životinje se ne pojavljuju kao samostalna tema, već u različitim simboličko-alegorijskim značenjima, a njihov je izbor ozbiljan i odmjeren, kako u odnosu na žanr, tako i u odnosu prema likovima. U drugoj skupini, „dijelom ozbiljne a dijelom šaljive pastorale“, zooleksemi su najčešće u funkciji antitetičnosti pastoralno i realno-rustikalnog svijeta, odnosno fiktivnog i faktivnog. U trećoj skupini, „čisto šaljive drame“, faunistički leksik najčešće se pojavljuje aktualizirajući neko periferno značenje iz njezina sematičkog polja, kojim se zornije prikazuju odnosi među likovima i stanje u društvu.

U četvrtom poglavlju (Dijelom ozbiljne a dijelom šaljive pastorale) autorica osim Držićevih djela analizira faunistički leksik pastoralnih drama preddržićevskog (Dž. Držić, Radmio i Ljubmir, M. Vetranović, Prikazanje od poroda Jezusova i N. Nalješković, Komedija I) i poslijedržićevskog vremena (D. Zlatarić, Ljubmir, S. Gučetić Bendevišević, Raklica, A. Sasin Filide i Flora), čime se faunistički leksik Držićevih pastorala kontekstualizirala, a interpretacija proširuje. U preddržićevskom i poslijedržićevskom vremenu, zaključuje autorica, životinjski je svijet u funkciji žanra, jer na različite načine iz realnih sastavnica gradi pastoralno-idilični svijet, dok su Držiću zooleksemi u četiri pastirske igre (Tirena, Venere i Adon, Džuho Kerpeta i Grižula) poslužili za inoviranje pastoralne igre problematizacijom fikcije i zbilje. U Držića stoga, s jedne strane, dolazi do profilacije pastoralnoga životinjskog svijeta (satir, slavic, lav, medo itd.), a s druge strane realno-rustikalnog (kobila, kokošica, jarebičica, lisica itd.). Problematiziranje fikcije i zbilje faunističkim leksikom događa se „prodorom“ životinjskog svijeta karakteristična za pastoralni-vilinski kompleks u realno-rustičan.

Zlata Šundalić na kraju je napravila korak više pa je krenula i u jedno uže specijalističko iščitavanje faunističkog leksika: istražila je malahne životinje (buha, grinje, muha, spuž, uš, pčela, osa, mrav). Ta je analiza završila nadasve zanimljivim te za dalja specijalistička čitanja poticajnim zaključcima: malahne životinje nisu u svezi s određenim pridjevskim atributima, ne pojavljuju se u obliku umanjenice, likovi im ne nadijevaju vlastita imena, ne naglašavaju se muško-ženski odnosi (ne pojavljuju se u parovima kao, primjerice, golub – golubica ili hrt – hrtica). Monografija Životinja i Vidra (O životinjskom svijetu u djelu Marina Držića Vidre) Zlate Šundalić vrijedan je prinos ne samo držićološkim studijama nego i filološki zasnovan temelj mogućim daljim kulturološkim interpretacijama.