Trenutak sjećanja na zajedništvo

U tijeku posljednjega stoljeća sve malobrojniji svećenici sve malobrojnije Kotorske biskupije – vazda udaljene u miru te posve izolirane u ratu – bili su više od formalnih baštinika povijesnoga blaga svoga kraja. Bili su pravi kustosi, custodes. Drugim riječima, aktivno su se brinuli o svojoj baštini (kao pisci povijesnih djela ili kao skrbnici), za koju su uvijek ispravno mislili da je premalo znana tamo gdje zbog kulturnih, vjerskih i nacionalnih razloga mora biti prepoznata. Izložba u Zagrebu zbog toga je ispunjenje njihova sna.

Relikvijar za glavu svetog Tripuna (Slavna Glava), 13. i 15–17. stoljeće

A trenutak ispunjenja osim marnih kulturnih pregalaca na izložbi mogu doživjeti i brojni Bo-ke-lji i njihovo potomstvo u Zagrebu i Hrvatskoj, gdje se već desetljećima okupljaju u udruzi Bokeljska mornarica, njegujući tradicije staroga kraja i organizirajući kulturna događanja.

Misnica, druga polovina 17. stoljeća, zlatovez i višebojno vezivo

Nije uostalom nevažno da je izložba ostvarena uz potporu, dobru volju i prijateljsko ozračje Crne Gore i Hrvatske, Kotora i Zagreba. A Galerija Klovićevi dvori ovim projektom nastavlja u visokom tempu producirati velike i važne nacionalne projekte.

Liturgijska umjetnost

No trenutak koji nas najviše zanima jest onaj stručni, znanstveni, radni. Autor je izložbe Radoslav Tomić, znanstveni savjetnik u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu te profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti u Zadru. Tomić ovom izložbom nastavlja širiti i produbljivati polje znanja o likovnoj baštini istočnojadranske obale. Etape njegova znanstvenoga puta uvijek su rezultirale temeljnim knjigama o umjetnosti novoga vijeka u Dalmaciji, cijenjenim i izvan granica Hrvatske – prisjetimo se samo recentnih knjiga o slikarstvu, kiparstvu i zlatarstvu Zadra, zatim o slikarstvu Splita i Trogira, te one prve o mramornoj skulpturi 17. i 18. stoljeća u Dalmaciji. Tako je i ovoga puta – nakon izložbe ostaje izvanredan katalog u kojem je autor izložbe okupio tim stručnjaka iz Hrvatske, Crne Gore, Srbije, Italije i Amerike. Posebno valja istaknuti nakladnika, Galeriju Klovićevi dvori, zbog odluke da tako kvalitetno opremljen katalog prodaje po pristupačnim cijenama.

Raspelo, nepoznat drvorezbar, oko 1380.

Gospa od Škrpjela

Na izložbi su izloženi predmeti široka raspona umjetničkih vrsta, materijala i namjena. No ono što im je svima zajedničko jest kontekst. Kontekst nastanka većine izloženih predmeta jesu liturgija i pobožnost. A središnje mjesto kotorske pobožnosti i povijesnog identiteta jest kult Sv. Tripuna, maloazijskog mučenika iz pretkonstantinovskog vremena, čije su moći Kotorani nabavili prije 1200 godina. Tripunu još treba pridodati i snažan marijanski kult u Zaljevu, te smo tako dobili dva epicentra bokeljske povijesti, u čijim je magnetskim poljima nastajala potreba za umjetnošću koju gledamo u Klovićevim dvorima.

Jedinstveni moćnik

Izlošci su izloženi prema kronološko-tematskom načelu. U prvoj sobi suočeni smo sa srednjovjekovnim moćnicima (relikvijarima) kotorske katedrale. Moćnici se javljaju u dvama osnovnim tipovima – uspravna noga i uspravna ruka – sugestivno su i gusto postavljeni u vitrini, čime se naglašava njihova ciljana istost i vertikala. Po kvaliteti i količini usporedivi su samo s dubrovačkima, no moćnik u obliku noge čini se jedinstvenim tipom europskog moćnika – poznajemo ga samo u Kotoru. Slijedi soba u kojoj je izložena ranosrednjovjekovna arhitekturna plastike. To su mahom ulomci crkvenoga namještaja visoke kvalitete – ciborija, oltarnih pregrada, krstionica, itd. – u kojima uživamo u geometrijskom ornamentu koji ispunjava čitavu plohu prema oblikovnom principu horror vacui. U sljedećim prostorijama možemo uživati u zlatnoj oltarnoj pali s glavnoga oltara kotorske katedrale Sv. Tripuna, ili rijetkom srebrnom oltaru iz moćnika katedrale. Vrijedan je izložak i sugestivno veliko gotičko raspelo. Pred njim se, u gužvi otvaranja izložbe, moglo zapaziti kako jedna časna, vidno potresena izraza lica pred ekspresivnim Raspetim, stavlja četiri prsta u razjapljenu Kristovu ranu. Ta je gesta potvrda mnogih stranica povijesnoumjetničke literature, koja govori, primjerice, o djelovanju umjetnosti na promatrača. Slijede sobe s djelima slikarstva i kiparstva renesanse i baroka. Sva ta djela naručena su u Veneciji. Umjetničke narudžbe također svjedoče o povezanosti Bokelja i njihova glavnog grada u razdoblju od 1420. do 1789. Bokelji su bili važna skupina hrvatske zajednice u Mlecima (stoga je i hrvatska mletačka bratovština nosila imena Sv. Jurja i Tripuna, a u njezinoj zgradi mučeništvo kotorskog zaštitnika naslikao je veliki slikar Carpaccio).

Boka i hrvatska književnost

Brojni su Bokelji ostvarivali vojno-pomorske karijere pod zastavom Sv. Marka. Dok dio talijanske historiografije (na tragu iredentističke i poslije fašističke ideologije) u tome vidi samo ljubav prema Serenissimi (Italiji), te povijesne veze ispravno je tumačiti, kako i čini bolja historiografija, i razlozima političke i egzistencijalne sigurnosti. Jer, s druge strane, upravo je u Boki sačuvana bitna dionica baštine hrvatske književnosti i pisane kulture, o čemu svjedoče i brojni rukopisi i knjige izloženi na zagrebačkoj izložbi. Na pročelju župne crkve u Perastu nalazi se primjerice lijep natpis na hrvatskom jeziku koji komemorira peraški boj s Osmanlijama 1654. Takva uporaba narodnog jezika (a ne latinskog) na pročelju crkve jest jedinstvena. Nakon niza djela mletačke umjetnosti i zlatarstva izložba je zaključena sobom u kojoj su izložene slike što ih je za Gospu od Škrpjela – središte marijanskog kulta u Boki – naslikao Tripo Kokolja. Riječ je također o jedinstvenu trenutku dalmatinske umjetničke narudžbe toga vremena. Naručitelj je i pokretač složenog ikonografskog programa biskup Andrija Zmajević, Peraštanin (vjerojatno prvi biskup nakon niza mletačkih stoljeća koji je dobro govorio jezikom povjerena mu puka), dok je slikar Tripo Kokolja prvi domaći umjetnik od formata koji djeluje u domaćoj sredini nakon niza stoljeća mletačkog umjetničkog importa. U toj drugoj polovici izložbe, gdje je izložena novovjeka umjetnost, posjetitelj može razgledati lijepo i kvalitetno misno ruho te posebice manje znanu dobrotsku čipku.

Blago Kotorske biskupije uspješno je postavljeno u galerijskom prostoru (Mario Beusan). Izložba je ispunila temeljni cilj – da se dobro mogu promotriti djela koja su inače raštrkana, ne tako dobro izložena u svojim izvornim ili neizvornim prostorima, ili pak uopće nisu dostupna javnosti već samo stručnjacima. Tematske cjeline (sobe) popraćene su sažetim i ukusno dizajniranim uvodnim legendama. Ono što se na izložbi može doživjeti kao svojevrsna muzeološka lakuna – šture legende izložaka – lukavo je i više nego uspješno popunjeno, štoviše, postalo je bonus: legende naime upućuju na točno određeno mjesto u katalogu gdje je obrađen pojedini predmet.

Riječi kojima je Tomić završio svoj uvod vrijedi i na ovom mjestu ponoviti: „Ako je sjećanje ponovno uspostavljanje prisnosti, onda se nadam da će Boka ovom izložbom i katalogom trajno postati ne samo dio našega znanstvenog interesa nego i naše intimne stvarnosti.“

Katalog trajne vrijednosti

U izložbenom katalogu dobili smo knjigu trajne vrijednosti bez koje neće biti moguće buduće rasprave o bokeljskim temama. Za to je zaslužan autor izložbe i urednik, autor kataloga Radoslav Tomić, koji je okupio skupinu domaćih i inozemnih stručnjaka. Red je da ih predstavimo. Don Slavko Kovačić, splitski profesor crkvene povijesti u mirovini i upravitelj Nadbiskupskog arhiva u Splitu, piše o povijesti Kotorske biskupije i inih biskupskih sjedišta u Zaljevu u daljoj prošlosti. Ivanka Petrović, iz Staroslavenskog instituta u Zagrebu, piše o hagiografskoj tradiciji Sv. Tripuna i bokeljskih svetaca. O katedrali Sv. Tripuna piše Milka Čanak Medić, arhitektica konzervatorica i umirovljena profesorica iz Beograda, koja je i autorica obnove katedrale. Zorica Čubrović, arhitektica konzervatorica iz Kotora, piše o kotorskoj srednjovjekovnoj crkvenoj arhitekturi. O zidnom slikarstvu piše Rajko Vujičić, povjesničar umjetnosti, profesor i član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Zadarski profesor umjetnosti ranog srednjeg vijeka Nikola Jakšić piše o srednjovjekovnom kiparstvu do zrele romanike te o sakralnom zlatarstvu razvijenoga srednjega vijeka. Većinu je kataloških jedinica vezanih uz poglavlje o kiparstvu napisala Meri Zornija, Jakšićeva asistentica koja piše doktorat o kotorskom kiparstvu. Akademik Igor Fisković, zagrebački profesor umjetnosti kasnoga srednjeg vijeka, piše o djelima gotičke umjetnosti. Radoslav Tomić piše najopsežniju tematsku cjelinu – umjetnost od 16. do 20. stoljeća. Manji dio opsežnih kataloških jedinica te tematske cjeline potpisuju splitska povjesničarka umjetnosti i restauratorica Zoraida Demori Staničić (srednjovjekovno slikarstvo), profesor s veronskog sveučilišta Giorgio Fossaluzza (renesansno slikarstvo), te Darka Bilić, asistentica u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu (barokna arhitektura). O zavjetima i zavjetnim pločicama (ex votis) te o draguljima piše Piero Pazzi, talijanski stručnjak za mletačko zlatarstvo i dragulje. O liturgijskom ruhu piše Jelena Ivoš, kustosica Muzeja za umjetnost i obrt. O dobrotskim čipkama, tom manje znanom i u stručnoj literaturi rijetko obrađivanu segmentu bokeljske baštine, piše Nerina Eckhel, kustosica Etnografskog muzeja u Zagrebu. Richard Gyug, profesor na njujorškom Fordham University, piše o kotorskoj liturgiji u 12. i 13. stoljeću. Ennio Stipčević, profesor muzikologije i povijesti glazbe iz Zagreba, piše o glazbi od 16. stoljeća naovamo. O bokeljskoj književnosti piše Slobodan Prosperov Novak, profesor na splitskoj kroatistici, dok pripadne kataloške jedinice potpisuje Viktoria Franić Tomić, asistentica na istome odsjeku. Splitski povjesničar Arsen Duplančić piše o Boki na zemljovidima i vedutama, a don Anton Belan, kotorski župnik i povjesničar, piše o arhivskoj građi kotorskog Biskupskog arhiva. Katalog je zaključen opsežnom bibliografijom.