Težišta bez uporišta

Andreja Široki široj je publici poznata kao dugogodišnja članica Zagrebačkoga plesnog ansambla, oni upućeniji pamte je i kao autoricu dvaju kraćih koreografskih radova, Mojih 5 minuta slave i U traganju za izgubljenim vremenom, te cjelovečernje produkcije Kartografija. Premijerno izvedena 16. siječnja u Zagrebačkom plesnom centru, Težišta su nastavak koreografskih istraživanja započetih prethodnom predstavom. U objema predstavama autorica se oslanja na ideju o tjelesnim meridijanima kao vodičima prema chiju, vitalnoj energiji koja teče ljudskim tijelom.

Težišta: osluškivanje vlastitih meridijana

Prema drevnom kineskom učenju meridijani povezuju pojedine organe s osjetilnim, fiziološkim i emotivnim razinama individualnoga tijela, što se i danas uzima kao osnova akupresurnih i akupunkturnih tretmana. Mnogi pobornici takva oblika liječenja tvrde da ti tretmani doista i djeluju. Koliko je meridijane moguće osvijestiti i polaziti od njih u koreografsko organiziranje izvedbenih tijela u prostoru, druga je priča. Ovdje su u igri, barem kako na kazališnoj cedulji stoji, transformacija zadanih obrazaca ovisna o pristupu svake od triju izvođačica zadanom materijalu, a taj su materijal zapravo meridijani sami. Osluškivanju vlastitih meridijana i meridijana drugih dviju suizvođačica autorica kao scenske zadatke pribraja klišeje privatne sobe ili, drugim riječima, relacije intimnih trenutaka u privatnom prostoru nasuprot onima u javnom, te propitivanje niza različitih identifikacija u potrazi za identitetom. Od svega navedenog na sceni se vidjelo vrlo malo. Fokus izvođačica gotovo ni u jednom trenutku nije usmjeren drugoj izvođačici ili publici, glave su u pognutu, klonulu položaju, otežale, tijela kreću u nekakvo gibanje, treperavo, drhtavo, no teško je odrediti kakav ih impuls vodi i u kojem smjeru žele krenuti. Prelazeći s jednog kraja scene na drugi, prije preko prepreka negoli scenskih rekvizita, stolca i dvosjeda, njihovo kretanje više sliči bauljanju, a ne preciznoj izvedbi koreografske misli. Autorica ustraje na individualiziranom pristupu svake od izvođačica polaznoj građi, meridijanima, ali u realizaciji se njihove izvedbe ni po čemu bitno ne razlikuju.

Maja Marjančić, Martina Nevistić i Ana Šaškor, inače različitih plesnih zaleđa, različite i zrele u promišljanju pokreta i scenskih izazova, ovaj put nisu ponudile zanimljiva rješenja. Kvaliteta njihovih pokreta vrlo je slična, jednolična, podjednako zauzimaju scenu, čak prelazeći preko istih prostornih pozicija, tako da se umjesto trija i pretpostavljene interakcije doimaju kao tri odvojena sola, ili tri ponavljanja iste izvedbene građe u različitom vremenskom slijedu. Jedina interakcija koja se iščitava jest istodoban rast dinamike pokreta u prostoru objedinjenu pojačanom elektronskom glazbom pred sam kraj izvedbe. O rodnim, spolnim i socijalnim identifikacijama, strahovima, tjeskobi, kolebanjima, ispravnim ili krivim odlukama, koje bi se, slijedimo li riječi s kazališne cedulje, trebale iščitati iz scenskih odnosa, teško da se može govoriti. Tjelesni je izraz reduciran, ekspresija lica, kada je u rijetkim trenutcima lice izloženo pogledu, ne odražava unutarnja stanja, pokretanje neutralne maske u izraz potaknuto je pomicanjem ili položajem tijela. Usredotočivši se na energetske tokove, na osjetilni aparat i percepciju zbivanja unutar tijela, i izvođačice i autorica (uz dramaturginju Vedranu Klepicu) kao da su zaboravile da kreiranje mentalnih slika gledatelju ostaje nedostupno i da ne prelazi barijeru privatno / javno. A pojačana svijest o kolanju energije i prisutnosti u svakoj točki prostorno-vremenskoga kontinuuma ne može prerasti u predstavu bez postvarenja u gledatelju. Kazalište je uvijek i neizostavno komunikacija dviju strana.