Širenje poetičkih krugova

Poezija Seada Begovića nikad nije bila predvidljiv i u biti dovršen projekt. Iako je njegov autorski integritet posve neupitan, svaka mu nova zbirka pjesama na drukčiji način naglašava poetske i životne prostore. Uistinu je tako i s nedavno objavljenom zbirkom Uresi, podnaslovljenom Aplikacije. Ona, naime, donosi novine u ionako već snažno razigranu Begovićevu poetiku, koja je slitina raznorodnih pjesničkih iskustava – od severovskih „drskih atrakcija teksta“, semantičkoga konkretizma s nezatomljenim udjelom autora i njegova lirizma, do gotovo nadrealističkim slikama proštepana neoegzistencijalizma i duhovne dimenzije koja uspostavlja koordinatni životni sustav s okomicom prema Bogu, a horizontalom prema obitelji.

Koristeći se terminologijom Cvjetka Milanje, možemo reći da se Begović u posljednjim knjigama, za razliku od prvih zbirki kojima je dominirala takozvana označiteljska scena, u velikoj mjeri situirao na sceni označenog, i tu u prvom redu poetikom čitljivom u neoegzistencijalističkome ključu. No aktualna hrvatska pjesnička scena sve manje ide u radikalnim označiteljskim ili pojmovnim smjerovima pa jedva da više i može funkcionirati negdašnja podjela na, nespretno nazvane, pjesnike jezika i pjesnike smisla, a Sead je gotovo paradigmatski primjer snažna autorskog glasa koji nadilazi takva pojednostavnjena razgraničenja i suvereno se kreće po cjelovitome poetskom prostoru od njegovih jezičnih do svjetotvornih dimenzija.

U svojoj novoj zbirci pjesama Uresi Begović svoju i tako raznovrsnu poetiku uistinu urešuje još jednim iznašašćem. Uobičajenom, naime, korpusu neke pjesme na standardnome jeziku dodaje, kako ih naziva, aplikacije – svojevrsne višestihovne umetke na kajkavskome i čakavskom dijalektu te na bošnjačkome (ili bosanskom), srpskom i slovenskom jeziku („Uzletjeli smo / i dugo zujali svijetom / Bilo je kao u ružičnjaku / a potom smo se srušili u maleni stan / u njemu je bio požar / u njemu se omuhavala samoća / između mene i tebe / a na vratima je zvonce božanske moći / ono me ujutro budi / najljepšim jezikom svijeta / Kaj pak betežen za menom? / Jošće mi poveć / Lehko ti je takve bedake / brez ljubavi / vu kaj gode vputiti“).

Takav postupak nije, dakako, posve nov u hrvatskoj poeziji (sjetimo se samo, primjerice, Ivana Slamniga, Tončija Petrasova Marovića, Zvonka Kovača, Tahira Mujčića), no vrlo je rijetko, kao u Seadovu programatskome očitovanju na kraju knjige, bivao uzdignut na razinu jednoga od glavnih tvorbenih načela cijele knjige. Zapravo, spomenuto jukstaponiranje standardnoga i nestandardnoga idioma unekoliko podsjeća na ulogu kora u grčkoj tragediji – na svojevrstan, dakle, komentar koji dramsku (u Begovićevu slučaju poetsku) događajnost kontekstualizira raznim društvenim, etnološkim, mitološkim pa čak i ontološkim univerzalijama. Očigledno, naš pjesnik traži neku nadindividualnu rezonancu za svoj u biti intimizirani poetski svijet koji je u intenzivnome hrvanju s raznim egzistencijalijama osvijestio onaj poznati Ujevićev spoznajni bljesak: „Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom“.

Spomenuti postupak aplikacija u brazdi je, nadalje, Begovićeve iznimne poetske (nikako se ne smije zaboraviti – i književnokritičarske) empatičnosti koja omogućuje da mu se lirska svijest maskira u vrlo različite uloge i načine pisanja. Seadov lirski subjekt tako može biti, primjerice, nesputani hedonist, uveli Casanova, skrušeni bogoispovjedalac, jezični žongler, srčani poštovatelj i protagonist različitih religijskih i kulturnih tradicija, brutalni puteni nasrtljivac, nježni suprug, a u jednoj prethodnoj zbirci i djevojka koja popušta pred silinom spomenutoga nasrtljivca.

U svakom slučaju temperamentna je to poezija snažne vitalističke gestualnosti koja, međutim, emotivnu eruptivnost vješto kanalizira nestandardnim, ali svagda promišljenim poetičkim profilacijama. Od odveć izravnih ekspliciranja velikih tema čuva je svojevrsna mikrosegmentacija smisla kojom se, u snažnim semantičkim preskocima, učestalo mijenja kontekst što su ga prethodni stihovi tek počeli uspostavljati. Stoga Begovićevi tekstovi često sliče igri lovice u kojoj čitatelj neprestance hvata pjesnika u svojim pokušajima pjesmovnoga tumačenja, a pjesnik mu uvijek iznova uspijeva pobjeći u novom smjeru.

Baš zbog takve nepredvidljivosti ili, kako bi rekao pokojni Hrvoje Pejaković, pjesničke deautomatizacije, Sead oblikuje osebujnu inačicu svoje u osnovi već neoegzistencijalističke poetike. Taj se neoegzistencijalizam doista hvata ukoštac s prvim i posljednjim stvarima ljudskoga života, sa svakodnevnim, no i posve rubnim egzistencijalnim situacijama, ali se nikad ni za pedlja ne odmiče od temeljnoga oružja poezije – jezične, izrazne i misaone plastičnosti, konkretnosti i slikovitosti („Dok su se izobila budila / tajnovita mjesta nalickane prirode / sunce i mjesec češljali su naizust / novu djecu livade i voda / Lijepo odjevene ptice, jeleni i kopuni / odmarali su se uz igru do prvog objeda / kada ćemo ih sve zajedno smazati / u nekom junačkom gulašu / ili zapamćenu stihu / Zarad igre u kojoj poskakuje / tisuću starih i novih izmišljotina / čita se opširno pismo starog Tvorca“). Spomenuta Begovićeva gestualnost nije, naime, u prvome redu neka gestualnost konceptualna, jezična pa čak niti životna, već je par excellance pjesnički pokret što u tekstu stvara konfiguracije koje se nepogrešivo prepoznaju kao poetske.

No kad se spominje unutarpoetska gestualnost, treba jasno podcrtati da se Begović ni u kojem slučaju ne zatvara samo u kakav od stvarnosti posve neovisan, papirnati književni svijet. Naprotiv, autor je s unutarnjim i vanjskim, osobnim i nadosobnim zbiljnostima svagda u nekom slatkogorkom odnosu, u poetskoj erotičnosti primicanja i uzmicanja, nasrtljivosti i nježnosti, kako je to oksimoronski, a precizno imenovao Zvonimir Mrkonjić, „okrutne sućuti“. Dakako, dijalektika erotičnoga odnosa prema stvarnosti u Begovića biva sve upotpunjenija dubinskijim uvidima u neizbježne egzistencijalne i ontološke konstante: životna prolaznost i sve veći udjel smrti, čovjekova osamljenost i ontološka nedostatnost, raskorak između idealnih religijskih zahtjeva i gotovo nepopravljive ljudske grešnosti, nužnost Božje soteriološke intervencije u čovjekovo propasno stanje.

Koliko god se moglo pomisliti da su u Seadovoj poeziji dominantni čisto emocijski angažmani, u igri su zapravo i znatno ozbiljnija pitanja, neki temeljni ishodi ljudskoga postojanja u ovostranosti i onostranosti. Riječ je tu, dakle, o pjevu iz punine književnoga i životnog iskustva koji stalno proširuje krugove pjesničke suverenosti i izražajnosti, ne odbacujući ništa od tečevina svoje ranije poetske produkcije. Poezija je to, napokon, koja traži i jednako kompetentna i angažirana čitatelja, koji se, dalek od svake udobnosti i shematičnih pojednostavnjivanja, mora upustiti u proces propitivanja, a ponekad i preoblikovanja svojih dosadašnjih shvaćanja i iskustava o poeziji i svijetu.