Roman o osamdesetima

Iako se relativnom kratkoćom, jednostavnošću i nepreuzetnošću novi roman Nenada Rizvanovića Sat pjevanja (Profil, Zagreb, 2009, ur. Roman Simić Bodrožić) u prvi mah može učiniti lakim štivom za jedno popodne, to je varljiv dojam. Rizvanovićeva priča jest sažeta – autor ju je zgusnuo izbjegavanjem predugih opisa ili upotrebom tek naznaka ostavljajući čitatelju da dopisuje neizrečeno – ali i u toj narativnoj nerastrošnosti, ispričana iz različitih pripovjednih perspektiva, ona je emotivno bogata i značenjski slojevita. Mjesto je zbivanja Osijek, godina je 1983. – ljeto, pred kraj školske godine, a glavni je junak četrnaestogodišnjak. Izbor upravo takva protagonista romana – tinejdžera koji je još dobrano u pubertetu, a opet na pragu osvješćivanja novih životnih iskustava – omogućuje autoru da se neposredno pozabavi dječakovom formativnom dobi i da pritom govoreći o zajedničkim (generacijskim) ishodištima prizove čitatelju u sjećanje atmosfere i duh toga vremena.

Oto, glavni junak romana, nema problema sa školom, ali je na žeravici one posebno osjetljive životne dobi kad se izlazi iz relativne neobveznosti djetinjstva i ulazi u znatno složeniji svijet mladosti. Tako se Oto, s jedne strane, još zna zaigrati sa svojim skupljenim značkama, salvetama i razglednicama, „naizmjenično je zaljubljen u Lanu i Ines, povremeno i u obje istovremeno“. S druge strane, sve ga više opterećuje obiteljska disharmonija – stroga majka, činovnica, koja ga tjera u glazbenu školu jer se nada da će postati veliki muzičar („Svi su u našoj porodici bili muzički nadareni“), i bezidejni, nevidljivi otac, kojega nikad nema doma. I baš ta obiteljska nestabilnost, stalna napetost u odnosima s majkom, nerealiziranom glazbenicom, i neprisutnost oca u Otovu odrastanju, pokreću dječaka u potragu za vlastitim identitetom i određivanjem svoga mjesta, najprije unutar obitelji, a potom i u društvu u kojem se kreće. Očevom nevidljivošću uvjerljivo je motivirano njegovo zanimanje i istraživanje zagonetne priče o pjevaču šlagera Ninu Kosti, bliskom prijatelju njegovih roditelja iz rane mladosti, koji se tada zvao Nino Schwaller, i njegovu glamuroznom svjetskom uspjehu. Rizvanović je, prema vlastitom iskazu, lik Nina Koste oblikovao prema elementima iz biografija Karla Metikoša, Ive Robića, Krunoslava Slabinca – naših pjevača koji su uspjeli u inozemstvu, kao što Oto rekonstrukciju odnosa majke i oca s Ninom slaže iz različitih izvora (emigrantskog časopisa, jedne obiteljske fotografije, sjećanja rođaka i obiteljskih prijatelja). No njegova priča, koja se iz adolescentske maštarije s prizvukom pustolovine postupno pretvara u priču s nekim realnim okvirom, nikad neće biti potpuna ni pouzdana. Dječakova konstrukcija da su njegova majka i Nino ostali u tajnoj vezi i nakon pjevačeva bijega iz Jugoslavije, te da je on možda Ninov sin ili da bi barem volio biti sin tako slavna oca, a ne oca koji se već davno pomirio s bankrotom ideala, ostat će na razini slutnje i biti relativizirana nepouzdanošću svjedoka.

Rizvanovićev Sat pjevanja roman je o tihom buntovniku koji „voli glazbu, ali ne želi postati glazbenik“, kojega više zanimaju punk i novi val nego vježbanje klasike u muzičkoj školi (čime iznevjerava očekivanja starijih). To je roman o dječaku koji se u svojim najvažnijim, formativnim godinama počinje suočavati s različitim ograničenjima – obiteljskim utezima prošlosti, malom sredinom, gubitkom nekih iluzija – i istodobno generacijski roman o osamdesetima. Piščev sentiment prema duhu vremena, koji je u romanu rekreiran obilnim (tematskim i figurativnim) naznakama tadašnje glazbene, filmske i sportske mitologije, i u kojem znatnog udjela jamačno imaju i autobiografski elementi, ni jednoga trenutka ne djeluje kao opterećenje, nego kao znak razlike, autentičnosti pojedinca u određenom vremenu.

Ljubić bez hepienda

Miro Gavran, autor obujmom respektabilna opusa koji se približava već pedesetom naslovu, cijenjen je i u nas i u Europi u prvom redu kao dramski pisac. No popularan je i među mlađim čitateljima, za koje također rado piše, a sa sedam romana i zbirkom priča nije brojem zanemariv ni njegov doprinos prozi namijenjenoj tzv. ozbiljnoj publici. Nakon tri prethodna romana u kojima se bavio biblijskom tematikom (Judita, Krstitelj i Poncije Pilat), i višegodišnje stanke u objavljivanju proze, Gavran se u novom romanu Jedini svjedok ljepote (Mozaik knjiga, Zagreb, 2009, ur. Zoran Maljković) vraća u suvremenost, varirajući svoju trajnu, neiscrpnu temu: ljubav između muškarca i žene.

Radnja se zbiva najvećim dijelom u Zagrebu i na Malti, s kraćim epizodama u Novoj Gradiški, Frankfurtu i Velom Lošinju, u razdoblju od 2006. do 2009. No fabula ne prati vremenski slijed, nego je on isprekidan, što je uočljivo već i u naslovima poglavlja, koja redovito sadrže mjesto, godišnje doba i godinu zbivanja. Takvom vremenskom skokovitošću autor postiže veću dinamiku, pojačava zanimljivost pripovijedanja i stvara trilersku napetost. Glavni lik romana, koji je bezimen – tek mu se na jednome mjestu spominju inicijali I. B. – sredovječni je sveučilišni profesor suvremene hrvatske književnosti u Zagrebu, „iznimno introvertiran“, a književnost je jedini prostor unutar kojega se osjeća siguran. Njegovo uvodno predavanje i savjete studentima – da slušaju „svoje srce i zdrav razum“, da ne preuzimaju tuđe vrijednosne sudove, da ne dopuste da ih „zabljesnu pomodni trendovi“ i sl. – očito treba shvatiti kao autoreferencijalne iskaze. Tako bi trebalo tumačiti i literarne dijaloge koje profesor vodi sa zgodnom, pametnom, zagonetnom i na koncu fatalnom Stelom o rukopisima njezinih dvaju romana što mu ih je, kao svom idealnom čitatelju, a potom i ljubavniku, dala na ocjenu. No pritom Stela iznosi i neka svoja stajališta o književnosti koja profesora iznenađuju – npr. da javnost o piscu ne treba ništa znati, da joj je dovoljan i jedan čitatelj (ali onaj pravi), a susrećemo i ovakav njezin eksplicitan iskaz: „I suvremeni pisci razbacuju se rečenicama sve u želji da nam približe ono površinsko, odnosno izvanjsko, iako današnjeg čitatelja zanima ono unutarnje, ono što se zbiva u dušama književnih junaka.“

Roman Jedini svjedok ljepote, trilerski ljubić koji ne završava sretno, čitka je, zabavna i zanatski vješto komponirana proza, sa zanimljivim ženskim likom, s novim variranjem motiva laži i njegovih posljedica u odnosima između muškarca i žene te kritičkim tematiziranjem medija i suvremenoga sudstva. Ali kao štivo koje računa na široku publiku (što je, čini se, bila dobra procjena jer je prvo izdanje gotovo rasprodano) roman plaća i stanovitu cijenu ustupcima: tu prije svega mislim na neka odveć predvidiva fabularna rješenja i patetiku u stilu.