Potraga za slikarskim identitetom

Apoteoza Ataču, 2009, ulje na prepariranoj dasci

Galerija Vladimir Bužančić koja djeluje pri Centru za kulturu Novi Zagreb u posljednje se vrijeme, ponajviše zahvaljujući voditeljici Aniti Zlomislić, može pohvaliti uistinu zanimljivim i kvalitetnim izložbenim programom, otvorenim prema različitim likovnim medijima i izričajima. Primjerice, prošle godine tamo su priređene samostalne izložbe umjetnika kao što su slikar Dubravko Budić, mađarski kipar Ádám Farkas, grafičar Mario Čaušić te ilustratorica Andrea Petrlik Huseinović. Važna je činjenica da ustanova koja je ponajprije orijentirana prema lokalnoj zajednici, ne zanemarujući njezine potrebe njeguje visoke kriterije pri sastavljanju programa, koji usmjerava i u inozemstvo (izložba Hrvoja Šercara u Republici Češkoj).

Zadnja izložba u protekloj godini upozorila nas je na mladog autora čije vrijeme tek dolazi. Riječ je o Stipanu Tadiću (Zagreb, 1986), studentu prve godine diplomskoga studija slikarstva na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Zlatka Kauzlarića Atača, čiji ciklus slika, ulja na platnu, odnosno kartonu i dasci, predstavljen u Galeriji Vladimir Bužančić nagovješćuje formiranje osebujna figurativnoga stila, koji podjednako počiva na inteligentnoj rekapitulaciji motivskih i tematskih obrazaca iz povijesti slikarstva kao i na zavidnoj metierskoj vještini.

Počnimo recimo od Autoportreta s lavandom (2008, ulje na platnu), koji je Tadić naslikao kao jasnu posvetu jednom od najpoznatijih autoportreta zapadnoeuropske umjetnosti, onomu Albrechta Dürera. Podudarnosti su očite – od godina kada umjetnici stvaraju svoj samouvjereni odraz (jedan i drugi slikaju ga u dobi od 22 godine), stava, do zabilješke na njemačkom o godini i mjestu nastanka. Ipak, Tadić ne klizi u patetičnu samodostatnost citatnosti te u spoju (re-interpretirane) tradicije i suvremenosti (naznačene i izborom odjeće) naglasak ipak ostaje na Tadićevoj neporecivoj slikarskoj virtuoznosti.

Druge slike, poput Apoteoze Ataču (2009, ulje na prepariranoj dasci), Predaje manifesta (2009, ulje na platnu) ili Ana i Šabić (ulje na platnu, 2008) zapravo još više potvrđuju kako je Tadićeva primjena modela nekih starih ili modernih majstora (Rembrandt, Ernst Ludwig Kirchner, Grant Wood) posljedica osviještene erudicije koju prilagođava potrebi da svoj osobni i umjetnički identitet potvrdi prikazivanjem bliskih mu situacija s prijateljima, kolegama iz klase te s obitelji. Autor postiže spoj klasika, čije prepoznavanje također iziskuje potkovanost i senzibiliziranost, i situacija iz njegova privatnoga svijeta, koje nam jasno ne moraju biti poznate. Riječima Enesa Quiena, koji je napisao tekst u katalogu izložbe: „Tadić lokalno, intimno i svoje svakodnevno transponira u povijesno univerzalno.“

Ono što je za Tadića najbitnije –pitanje je njegova osobnoga stila, koji, dakako, tek mora ishoditi. Na kojem je putu, ponajbolje ukazuju djela na kojima se odriče citatnosti te prednost daje samoj temi – portretu, na kojem pokazuje slikarsku rasnost svoga izričaja. Pritom mislim na sliku velikih dimenzija, Tata (2009, ulje na platnu). Primjer je to fine psihologizacije subjekta, slike koja funkcionira na razini totala, realističnog, ekspresivnog portreta, i na razini detalja, to jest načina na koji tretira detalje, podcjeline slikarske površine, koje bi izdvojene mogle uvjerljivo funkcionirati kao apstraktne refleksije.

U moru jeftinih, banalnih doskočica i nemuštih prepiski nekih drugih suvremenih kolega (dakako bez Tadićeve iskrene namjere preuzimanja), nažalost u nas i odveć respektiranih, vrlo rado podupiremo i ističemo osvježavajuću pojavu Stipana Tadića na hrvatskoj slikarskoj sceni.