Porođajne muke hrvatskog višestranačja

Siječanj 1990.

5. – (nastavak) Kući me vozio Kelava zajedno s Budišom, koji nas je kad smo došli u Špansko pozvao u stan. Ispričao sam mu se zbog stanja u Izvršnom odboru. Znam Draženov ukus i uvijek kad se stvari odvijaju naopako imam osjećaj krivnje zbog vlastite uloge u njegovu angažiranju u HSLS-u. Ipak izlaz vidim u njegovu punom angažiranju. To bi isprovociralo raspuštanje IO-a pa bi mu Savjet mogao ponuditi mandat s potpunom slobodom u izboru ekipe koja bi stranku vodila do Skupštine. On pak ne želi stupiti na stranačku scenu „na mala vrata“ – hoće biti izabran na Skupštini. „Ako do Skupštine dođe“, napominjem. Stranka klizi u ponor. Može doći do granice iz koje je izlaz nemoguć. Ne da se nagovoriti. Kaže da stranačkom vrhu odgovara upravo ovakva stranka, koja je dovoljna da preko nje ostvari svoje ambicije. S druge strane unosi nešto optimizma: pregovara s Vicom Vukovom da održi koncert za stranku na kojem bi svečano izjavio da joj pristupa. Učlanit će se i Zlatko Vitez i Relja Bašić. Spominje i druge uspješne ljude iz naše generacije koje bi angažirao: Vedriša, Valentića, Mišetića… Zanosi se čak i mišlju da Savku stavi na čelo stranke. Ići će s njom razgovarati. Inače je spreman na maksimalni angažman. Ostavio bi posao i predano radio na izgradnji stranke. No sve to nakon Skupštine.

6. – U 6 sati sastanak IO kod Alide. Počelo katastrofalno. Barem dva sata brbljalo se o svemu. U to došao D. K.: čizme, uske hlače, tijesna košulja koja između dugmadi pokazuje ružičasto meso, oko vrata crna marama… Pao mi mrak na oči. Sinoć sam ga spomenuo Budiši. „Čuvajmo ga se!“ Takve je tipove već negdje sretao. Što on traži nepozvan na izvršnom odboru? Božo nekoliko puta oštro reagirao i prozvao kao neradnike pola Izvršnog odbora. Jedni su šutjeli, a drugi burno reagirali. Maja i Ivkošić idu do kraja na Goldsteina. Forsiraju zaključke koji ga izravno pogađaju. Pritom su bezobzirni, osobito Maja. Nije im teško argumentirati jer Slavko je posve izgubio kompas. Ponaša se kao svemoćni direktor, samo što ovo nije poduzeće. Ovdje nikomu ne može dati otkaz, premjestiti ga na lošije radno mjesto… Nastojao sam smirivati pozivajući na objektivnost i na interese stranke. Na kraju je izglasano: ugovor za prostorije u Voćarskoj (privatni stan) potpisat će Reinold, a ne Goldstein, financijama će se baviti isključivo IO jer mu je to u ovlasti prema Statutu, Slavko mora objasniti podrijetlo 50 tisuća maraka koje će dobiti od Ljube Sirca, odnosno Liberalne internacionale te objasniti veze s firmom Koning, honorirat će se neke djelatnosti u stranci, u prvome redu rad u listu… Najvažniji je zaključak sastanka da će se Skupština održati 17. veljače.

Nakon sastanka Božu i mene vozio kući Bogdanić. Pozvao sam ih kod sebe – ostali do tri sata poslije pola noći. Prepričavali zadnje sastanke. Bogdanić je krajnje kritičan prema Goldsteinu. Božo rezignira. Neće više voditi sastanke IO jer se uvjerio da se s ovom ekipom ne može raditi. Neće od toga praviti aferu. Predložit će da stvar u svoje ruke uzme Budiša, neka sastavi svoju ekipu pa neka radi kako zna i umije – mimo sastanaka i Statuta. Sumorno, besperspektivno.

7. – Božić po starom kalendaru. /…/ Otišao u grad i svratio do pravoslavne crkve, koja je ispunjena vjernicima, a grupice ljudi zadržavaju se i pred njom. Otišao na misu u Ranjenog, a zatim u Lovački rog. Uz staro društvo za stolom i Branko Fučić. Nazočna je zabrinutost zbog klizanja hrvatske politike udesno. Fučić kaže da se ne bavi politikom, ali bi radije glasovao za reformirane komuniste nego za Tuđmana. Njemu se i upućivalo najviše zamjerki. Turčinović kaže da je s Tuđmanom imao loše izdavačko iskustvo. Zaključili smo da na čelu hrvatskih stranaka stoje frustrirani ljudi. Pričao sam o stanju u našoj stranci. Štef u zadnje vrijeme sve više govori i poziva da bi se trebalo angažirati „kod liberala“.

Predvečer nazvao Goldsteina, Budišu, Gotovca i Zenka, iznio im svoje mišljenje o stanju u stranci te predložio da se nas nekolicina sastane sutra jedan sat prije zajedničkog sastanka.

8. – Nisam mogao dočekati blagoslov obitelji jer sam žurio na sastanak u Cankarjevu. Svejedno sam zakasnio. Tekuće stvari su već bile apsolvirane pa se govorilo o politici općenito. Najviše o Bosni: svi su jednodušno za njezinu cjelovitost – treba raditi na takvoj Hrvatskoj koja će joj biti atraktivna.

(Kad sam došao, Slavko je bio u pokrajnjoj prostoriji, gdje je nešto govorio za TV. Uskoro su došli snimiti i nas kao „rukovodstvo HSLS-a“. Prave navodno emisiju o pluralizmu u Hrvatskoj, koju će prikazati kod nas te plasirati i u inozemstvu.)

Nakon toga trebao se održati zatvoreni sastanak. Kako je došlo dosta ljudi koji nisu članovi IO ni Savjeta – neke sam vidio prvi put – već prije se osjećala napetost. Milišić, blijed kao krpa, objašnjava kako na posljednjem sastanku nije odlučeno da se održi zatvoreni sastanak, nego da je to bio samo Slavkov prijedlog. Ivkošić tvrdi da Statutom nisu predviđeni zatvoreni sastanci. Žderić kaže da su zatvoreni sastanci zakonom zabranjeni, na što sam mu uzvratio: samo ti izađi, a onda idi na policiju i upozori je da se ovdje događa nešto ilegalno. Budiša pokušava smiriti apelirajući da uznastojimo stvoriti klimu povjerenja. Zenko pokušava diplomatski: ovo nije zatvoreni sastanak, nego samo sastanak Savjeta i Izvršnog odbora. Nitko ne izlazi. Pat-pozicija. Je li to kraj stranke koja nema toliko autoriteta da može održati sastanak svojih središnjih tijela kako hoće. Slavko na to povlači dobar potez: obavit će se najprije neki tekući poslovi, a onda će se sastanak nastaviti zatvoreno. Kratkotrajno primirje. Plančić referira o dolasku Adolfa Suareza. Među inim Slavko predlaže Đuričića u ekipu za doček, pretpostavljajući da će time neutralizirati „opoziciju“ u nadmetanju koje će uslijediti. Nakon toga traži da se udalje „suvišni“. Prosvjeduju mladi, a Krolo čita ostavku na članstvo u ime njih četvorice. Vrlo odrješito i uvredljivo: masonska posla itd. Nakon toga situacija se smirila, a sastanak je, da li spontano ili u dogovoru sa Slavkom, nastavio voditi Gotovac. Čitani su zaključci Izvršnog odbora koje je sročila Maja, a na koje je Goldstein dosta spretno odgovarao. Bilo je povremenih „zapaljenja“, osobito nakon Ivkošićevih intervencija, no još dosta dugo sve je teklo mirno. Ne sjećam se što je poremetilo ritam, no ostavke su počele od Maje. Ona je branila zaključke Izvršnog odbora dosta neuvjerljivo i u sklopu tog monotonog izlaganja rekla kako podnosi ostavku u Izvršnom odboru, naglasivši da se to ne odnosi i na stranku.