Poezijom do novog života

Izraz afazija (grč., a – bez; phasia – govor), što znači bez govora, u medicinskoj je terminologiji pojam koji označava najteži poremećaj govorno-jezične komunikacije jer zahvaća te više ili manje razara sve razine jezične djelatnosti, oduzimajući čovjeku sposobnost verbalnoga sporazumijevanja s okolinom.

Roman Moje je ime nečujno suvremene francuske književnice Isabelle Jarry (1960) za junakinju ima mladu pjesnikinju Marie koja nakon smrti supruga pada u tešku depresiju zbog čega ostaje bez stana i završava na ulici kao beskućnica, a socijalna joj služba oduzima dijete (osmogodišnju kćer Nisu). Uza sve to Marie postupno obolijeva od afazije, odnosno gubi moć komunikacije; riječi i njihovo značenje bježe od nje, ona ih više ne uspijeva dokučiti, stvari i pojave ne može imenovati, predmeti postaju apstraktni, neizrecivi, a riječi se pretvaraju u rupe, neizgovorive ponore besmisla.

“Riječi koje su me pratile, koje su me zibale svojom uvijek iznova izmišljenom glazbom, odlazile su, potiho izmicale, bez buke, i taj nesmetani bijeg, na vršcima prstiju, bio je za mene silovitiji od naprasita razdora, ostavio je na mene dojam nezamislive izdaje, strahovita šoka. Bilo je to kao izgubiti vlastitu krv kroz bezbroj površinskuh posjekotina i osjetiti život kako odlazi a da se ne može spriječiti odljev, osjetiti polaganu vrtoglavicu pada, vidjeti blijedo bljeskanje zvijezda koje eksplodiraju u zakutku oka, na crnoj pozadini unutarnje praznine. To znači umrijeti.”

Ne zaboravimo, riječ je o pjesnikinji, ženi koja je živjela s riječima i kroz njih, koja je postojala putem izražavanja i pisanja, a sada više ne uspijeva sastaviti jednostavnu rečenicu, što je nezamisliva vrsta gubitka identiteta, onkraj svih njegovih materijalnih opredmećenja i očitovanja. Jer draga bića, novac, materijalna dobra, imovina, sve je to izvanjsko u odnosu na nas, možemo pojmiti da ih izgubimo, ali riječi jezika pripadaju nam, one su sastavni dio nas, ne mogu nam se oduzeti, a kad ostanemo bez njih, izgubili smo sebe, esenciju svoga bića i sebstva, izgubili smo vlastito postojanje.

S istom strašću i pozornošću kojom pristupa Marienoj nemogućnosti komunikacije i s tim povezanim raspadom njezina identiteta, Isabelle Jarry posvećuje se i ostalim temama (ljubav; tuga, bol i depresija; pakao beskućništva; uloga poezije i umjetnosti kao komunikacijskog sredstva i sredstva rekonstrukcije identiteta). Sjećanjem na supruga Marie je neprestano opsjednuta, a slike iz prošlog života tolikim je intenzitetom danonoćno proganjaju i uhode, da ona gubi kontakt sa zbiljom i zanemaruje osnovne životne funkcije. No Marie ne zapostavlja samo sebe nego zanemaruje i svoju kćer, i tek kad joj socijalna služba oduzme Nisu i smjesti je u dom a ona izgubi stan i ostane na ulici, strah je primorava da se trgne iz obamrlosti. Tako, na paradoksalan način, upravo gubitak životnog oslonca i krova nad glavom spašava Marien život. Gubitak doma, život na pariškim ulicama, na otvorenom, te potraga za zaklonom, toplim utočištem i hranom postaju primarnom svrhom postojanja, iznimnom se silinom javlja junakinjin nagon za preživljavanjem, a neprestana nesigurnost u kojoj živi drži joj sva osjetila budnima, pa se tuga, bol i depresija postupno povlače. Naravno, nikad do kraja, jer redovito se ponovno javljaju (ali ipak u mnogo blažem obliku) u trenucima privremenoga mira, u nekom teškom mukom pronađenu skloništu, kakvoj šupi, nadsvođenom prolazu ili ispod nekoga pariškog mosta. No rađa se i želja za novim životom, za novim početkom, novim domom, skladom, toplinom i mirom.

Autorica dojmljivo dočarava iskustvo beskućništva, hladnoću, vlagu, tvrdoću asfalta te neprestanu izloženost pogledima i posvemašnji gubitak privatnosti i intimiteta, ali i buđenje osjećaja nekažnjivosti kao važna uvjeta opstanka čovjeka koji živi vani, na ulici, osuđen na raspršivanje svih društvenih kodova, pravila, normi i uzanci. Junakinjin svijet sveo se na neprestanu, najtežu okrutnost, okrutnost zakona jačega kao jedinog načela, ali i snove o novom početku, o ravnoteži i ponovno pronađenu skladu. Naposljetku se dakle instinkt za preživljavanje pokazuje ključnim i odagnava depresiju pa Marie novi život odlučuje započeti na selu, u trošnoj kućici suprugovih pokojnih roditelja. I tamo dakako nailazi na prepreke jer nikakva iskustva sa životom na selu prije nije imala te je primorana na novi početak, na prilagođavanje novom načinu života i savladavanje brojnih problema, kako egzistencijalnih (kako pribaviti hranu i opremiti trošnu kućicu elementarnim stvarima) tako i onih emotivnih i psiholoških, metafizičkih, identitetnih (sabiranje raspršenih krhotina vlastita bića u neki podnošljiv oblik unutarnje kohezije), a sve to još dodatno otežano borbom s afazijom, s nemogućnošću izražavanja i komunikacije. No i tu bitku Marie dobiva, i to uz pomoć poezije – prizivajući u pamćenje stihove, kako svojih pjesama tako i onih slavnih, tuđih, ona je ponovno otkrivala jezik, riječi su ponovno dobivale svoje značenje i smisao te je, malo-pomalo, ponor naposljetku uspješno premošten. Marie se zatim posvećuje vraćanju skrbništva nad kćeri, u čemu također uspijeva i Nisa joj se uskoro pridružuje u novom, zajedničkom životu, na selu.

U svom romanu Isabelle Jarry metodom struje svijesti na vrlo suptilan i ganutljiv način posreduje nekoliko teško zamislivih iskustava – od gubitka voljenih bića (supruga i djeteta), preko gubitka imovine i krova nad glavom te beskućničkog života na ulici, pa do nemogućnosti govora i komunikacije i nesposobnosti imenovanja stvari i pojava, što sve kao posljedicu ima rasplinjavanje ljudskoga bića, dezintegraciju identiteta i dekonstrukciju sebstva. Istovremeno, autorica veliku pozornost posvećuje i problematizaciji umjetnosti, odnosno poezije kao kohezivne sile u identitetnoj rekonstrukciji čovjeka kao misaonoga bića, ali i kao socijalnog bića u neprestanu suodnosu s okolinom, s kojom odnose uspostavlja upravo jezikom kao komunikacijskim sredstvom i kodom. Moje je ime nečujno tako se ispostavlja vrlo ozbiljnim i uspjelim, dubokim, pronicavim i ganutljivim djelom, romanesknom apoteozom ljudske ustrajnosti i nepokolebljivosti; to je rukopis svakom svojom stranicom posvećen čovjekovoj potrebi za komunikacijom i neslomljivosti ljudskoga duha te nadi i vjeri u budućnost i neuništivoj želji i žudnji za životom – usprkos svemu, i svima...