Oduhovljeno traženje smisla

Problem današnjega književnog postmodernizma nastaje iz statusa polimorfnosti i polifoničnosti, u kojem, kako je već rečeno, raste tisuću cvjetova. Semantički pluralitet zapravo je polisemantični proces u kojem je pjesmotvor depersonalizirana apstrakcija, koja u tom sporu između intelektualnog i osjećajnog pruža uvjerljiv otpor onomu što prema iskustvenoj poetici nazivamo definitivnim značenjem ili nizom značenja, odnosno transparentnošću. Ili da to jednostavnije kažemo, riječ je o razumljivosti ili nerazumljivosti pjesme i o njezinoj perspektivnosti.

Neprekidni konflikt između pjesnika i svijeta zbiva se u dramatskom crescendu traženja smisla postojanja, u svojevrsnu artificijelnom bijegu od stvarnosti.

Davor Šalat u najnovijoj zbirci Tumačenje zime propituje smislenost „ljudske praznine“ i ustrajno „poslovanje noževa“. U četiri označiteljska ciklusa (Ljuštenje jezika, Tijelo pjesme u toplesu, Tumačenje snijega, Baršunasti grad) on poetsko-filozofski promišlja o nepromjenjivosti svijeta, promatrajući pojedinačne pojave izolirano ili u skupnosti, oslanjajući se na svoje introspektivne književne paradigme:

Sav svijet kad ponovno nacrtaš, utihnut će marljivi

noževi i ljudožderi će zauvijek ostati gladni.

(Stup od oblaka)

U pjesmama sa simboličkim naslovima koji signaliziraju ironijski odmak (Zvjezdani tekst, Spotaknuti tekst, Raskopčana misao, Šćućureni svemir), Davor Šalat propituje sudbinu Riječi, njezinu konstitutivnu autonomnost u bezobličnu tijeku stvarnosti:

Stanjuje se rukopis. Sve što se prije ispisivalo sad se

povlači u olovku. Potrošila se rečenica svijeta.

(Zvjezdani tekst)

Prozni elementi u pjesmi koju bismo mogli nazvati malom pjesmom u prozi što se približava poeziji distingvirajućom alegorizacijom, dopuštaju autoru da „raskopča misao“ i da se „spotiče tekstom“, osjećajući nedosegnutost bitka u fenomenu mora:

Zato tajim sve što znam o njemu. Tad se valovi umire,

spotakne se tekst i rečenice mi zauvijek potonu u

nijemu vodu.

(Spotaknuti tekst)

U slici svijeta koja nije ni bajkovita ni inkantacija paradoksalne implikacije ne donose odgovor, koji i dalje ostaje nedostižan. Otvara se svijet enigmi i nikakvo metafizičko zavođenje tu ne pomaže: „…Kiša je promijenila smjer i natopila nebo“ (Dvosmjerna kiša).

Mogli bismo reći da Šalatova poetska imaginacija o kojoj je riječ nije odbacila relevantnu, bitnu temu ljubavi, ali je njezina pjesnička sinergija podložna stvaralačkoj subjektivnosti u kojoj je lirski subjekt, lirsko ja – podvrgnuto antitetičkom domišljanju koje, simbolički rečeno, asocira na nekorisnost ljepote ljubavi i nemoć realiziranja delikatnih čuvstava u proturječnostima svijeta. Riječju: na djelu je tjeskoba globalnog otuđenja:

Čini se da nam se odmiče vodoskok u parku jer zima

ovo popodne ne podnosi pomisao na sreću. Zato ti

vraćam špekule koje nikad nisu pogodile rupice.

Možda tvoje neutješne

oči ipak spase nedjelju da se ne smrzne.

(Špekule)

Doista, poezija se ne može ničim zamijeniti i arbitriranje poezije kao i arbitriranje, uopće, zapravo je nezahvalan posao. Konačno, sve prosudbe proizlaze iz osobnog uvjerenja. Pjesnici, naravno, imaju svoje poetske prioritete, a nisu, najčešće, ni teurzi (čudotvorci!) ni heretici. U svojem poetskom habitusu oni su sami za sebe – pravovjerni. I to treba poštovati i nastaviti s čitanjem:

otvaram prozor

i ono što je bilo staklo

postaje svjetlost.

(Mrlje iza predmeta)