Odlazak velikoga filmskog moralista

Činjenica da Hrvatska televizija nije primjereno popratila vijest o smrti glasovitoga francuskog sineasta Erica Rohmera, odnosno da tom tužnom prigodom u programu državne dalekovidnice nije prikazan nijedan maestrov film, još je jedan detalj koji dodatno potvrđuje već odavno znane teze o nemaru odgovornih u katedrali duha, o zanemarivanju funkcije javne ustanove kakva bi HTV morala biti te o mentalitetu kulturnoga kolonijalizma koji je gotovo posve zavladao ovim društvom. No ako ćemo pravo, veliki umjetnik pravim imenom Jean-Marie Maurice Schérer nikad nije bio osobito poznat u široj hrvatskoj kulturnoj pa dijelom i filmofilskoj javnosti. Tijekom čitave Rohmerove iznimno bogate, zanimljive i duge karijere (posljednji je film Ljubav Astrée i Céladona završio prije dvije i pol godine), osebujan i iznimno skroman filmaš tzv. nevidljiva redateljskog stila rijetko je kad tretiran na zaslužen način, unatoč primjerice činjenici da je sjajna (romantična) drama Moja noć kod Maud u ovdašnjim kinima svojevremeno zabilježila pristojnu gledanost, kao i da je Rohmer autor koji u upućenijih filmofila, a takvih srećom nije malo, trajno uživa kultni status. Ipak, u obranu Hrvatske televizije valja reći da su ostvarenja redatelja koji je umjetnički pseudonim odabrao križanjem imena znamenitog kolege Ericha von Stroheima i pisca Saxa Rohmera, u njezinu programu nešto češća pojava, a možda će i Rohmerova smrt dugoročnije poslužiti kao povod za prikazivanje sustavnijega ciklusa njegovih djela, ciklusa koji nadajmo se neće biti smješten u sitne noćne sate namijenjene neradnicima i onima koj pate od kronične nesanice.

Jer, kao što sam jednom već napisao upravo na stranicama Vijenca, u meštrovim filmovima ponajviše uživaju obrazovaniji, strpljiviji i introspekciji skloni gledatelji, publika istančanijeg ukusa i senzibiliteta koja od filma ne traži tek puku zabavu i bjesomučnu akciju, već kojoj imponiraju inteligentne i promišljene obrade ozbiljnih, zrelih i nerijetko filozofično intoniranih životnih tema. Tema koje je upravo Rohmer, bivši profesor književnosti rođen u Nancyju 4. travnja 1920, modernist trajno zaokupljen slikarstvom, filozofijom, teatrom i u konačnici filmom, samozatajni novovalovac koji je bavljenje sedmom umjetnošću započeo kao istaknuti kritičar te glavni urednik legendarnog časopisa Cahiers du Cinema, obrađivao na uistinu jedinstven i neponovljiv način. Naglašeno sklon realizacijama filmskih ciklusa, od početnoga šestodijelnog ciklusa Moralne priče realizirana tijekom 1960-ih, kojim se Rohmer superiorno upisao na zemljovid francuskog, europskog i svjetskog filma, preko Komedija i izreka do Četiri godišnja doba, Rohmer se profilirao kao jedan od najvećih celuloidnih moralista, autor koji se uglavnom bavio temama ljubavi, odnosa među spolovima te nestalnosti i hirovitosti ljudske naravi. Iznimno vješt u predočavanju slojevitih osobnosti životnih i živopisnih junaka, majstor u kreiranju sugestivna ozračja prožeta suptilnom erotikom, hinjenom frivolnošću i jasnom težnjom za savršenim prožimanjem oblikovne forme i filmske strukture, Rohmer je stvarao djela prividne ležernosti i improvizatorske prirodnosti, naizgled vrlo lako i jednostavno režirana ostvarenja u kojima je dočaravao vjerodostojnost života i međuljudskih odnosa. Njegova su djela primarno filmovi stanja, a ne zbivanja, a jedan od ključnih razloga njihove sugestivnosti i privlačnosti leži i u nenametljivim humornim dionicama. Premda mu se prigovaralo zbog preferiranja dijaloške forme, što je zasigurno bila i posljedica njegova spisateljskog i teatarskog zaleđa, Rohmer je iznimno inteligentne filmske dijaloge uzdignuo na kvalitativno višu razinu. U njegovim ostvarenjima izgovaraju ih često nezreli, nepouzdani, nesigurni i licemjerni antijunaci ponekad skloni laganju, likovi koje je Rohmer itekako volio unatoč njihovim nedostacima, odnosno upravo zbog njih.

U tome se krije još jedan razlog omiljenosti maestrovih filmova, jer su u karakterima plahih ljudi nerealno visokih i neostvarivih očekivanja, koji k tome u odnosima s drugima sebi sličnim osobama upadaju u niz nesporazuma i ljubavnih zavrzlama, gledatelji prepoznavali pojedince slične sebi. Poput nesigurnoga Jeana-Louisa u Mojoj noći kod Maud, mladića prepadnuta vlastitim osjećajima i mogućom ljubavi prema senzibilitetom, statusom i intelektom ravnopravnoj djevojci iz naslova, zbog čega će linijom manjeg otpora odabrati ne tako zahtjevnu vezu i brak sa studenticom Françoise, takvi bojažljivi, emotivno krhki i nezreli građanski intelektualci napučuju i ostale najvažnije autorove filmove. Bez obzira radilo se o remek-djelima Clairino koljeno, Ljubav poslijepodne, Lijep brak, Zelena zraka i Jesenja priča, ili o za nijansu manje uspjelim naslovima kakvi su Prijatelj moje prijateljice i Engleskinja i vojvoda, u središtu zbivanja redovito su razboriti i obrazovani pojedinci koji najčešće ne uspijevaju ostvariti svoje snove, a iz kontrasta onoga što govore, osjećaju i čine proizlaze njihove intimne i tako ljudske drame. Drame koje se, prema Rohmerovim riječima, „manje bave onim što ljudi rade, a više onim što im je na pameti dok to rade“, i koje su uvijek bile u srži njegova zanimanja.