Oči vadimo

Šuker i ekipa upravo su započeli povijesni okršaj protiv Zizuova simfonijskog orkestra, ali njega je to sad slabo zanimalo. Televizor je bio ugašen, zastori u sobi navučeni, a on je klečeći na koljenima fiksirao veliki predmet na krevetu čiji se kupolasti oblik nazirao ispod crne tkanine kojom je bio prekriven. Potpuno predan promatranju, nepomičan, okamenjen, činio se poput kipa koji je tu stotinu godina. No tad zazvoni telefon, a on razreže zrak koščatom i šiljatom rukom, više nalik štipaljci nekog kukca nego ljudskoj ruci, podiže slušalicu, kratko posluša i poklopi. Zatim okrene Bosanca, s kojim se nije čuo otkako je završio rat.

– E da znaš da ću ti se najebat mamice! Da zapamtiš kad si me digo od utakmice, srbine, je l’ tak, je li da si srbin!?! – zareži Bosanac ljutito.

– Oči vadimo – reče on.

Iz slušalice provali urlik oduševljenja – to je Šuker zabio gol – ali njega to nimalo ne zbuni.

– Oči vadimo, je l’ tak, Bosančero?

– Jes’ to ti, Kukac? – upita uznemireno Bosanac nakon stanke ispunjene teškim disanjem.

– Oči vadimo!

– Ma je, je, oči vadimo! Sam’, je l’ može to malo pričekat’? Usred tekme smo i sve se čini da ćemo u finale, bajo!

– Ma poserem se ja na tvoje finale! Oči vadimo, jesmo rekli, jesmo se zakleli, ma šta bilo!?

– Ma šta bilo… E, Kukac, jebem li ti boga bukvalističkog! Dobro! Pokupit ću Keru i dolazimo.

Preskačući preko oružja, uredno poslagana na šatorskom krilu, Kukac dođe do prozora i odškrine zastor; uvjerivši se da još nikoga nema na užarenoj ulici, ponovno se vrati na staro mjesto pa ukipljeno zastane, boreći se s napašću da strgne crni pokrivač s predmeta koji kao da je lebdio u traku sunčeve prašine. Napokon se odluči, priđe i oprezno podiže tkaninu, besmisleno zaklanjajući oči rukom. Nije pomagalo, i sad su, kao i jučer, boljele oči na čudan, neizrecivo ugodan i opako bolan način. Naglo prebaci pokrivač preko kaveza, odbacivši ga od sebe kao da se ovaj užario i oprljio mu prste; ali i dalje ju je vidio, kao što ju je vidio svake sekunde otkako se kod Irfe Ciganina zbio događaj zbog kojega je njihova poslovna suradnja naglo završila, a njegov se život razletio u tisuću komadića.

A trebala je to biti jedna od boljih trgovina između njih dvojice. Na stol je stavio desetak mobitela cigli koji su se neobično svidjeli najmlađem Irfinu sinu jer ih je odmah stao bacati u zid, fleksu koja je u njegovim rukama radila savršeno sve dok ne bi naišla na otpor, motorku Stihl 026 sličnih svojstava i još mnogo drugih čuda, a vani je bio parkiran Opel Record pun bakra. Za tu robu Cigo mu je ponudio mercedes star šest godina i on je, prožet dubokim unutarnjim zadovoljstvom što ga je uspio oderati, Irfi stisnuo ruku u znak sklopljena posla. Čopor napola gole dječurlije u trenu je počistio sve te drangulije i odjurio rastaviti Opel na dijelove, a na stolu se našao lonac s filekima, njegovim omiljenim jelom. Nagradio se punim tanjurom, ali nije dospio jesti jer je Irfina žena tad nehotice povukla crni pokrivač s predmeta što se nalazio kraj šporeta.

Ugledao je kavez, a u njemu biće za koje je istoga trena znao da ljepše neće vidjeti, pa sve i da živi tri svijeta. Djevojčicu od desetak godina, potpuno golu. Prelazio je pogledom od njezinih nožnih prstiju, preko koljena i raširenog međunožja gdje su se tek naslućivale paperjaste dlake, uspinjao se preko trbuha i grudi što su počinjale rasti, slinio je nad oholo uzdignutom glavom plave kose, kidao zubima nedokučiv osmijeh s njezinih usana; oči su joj bile sklopljene i on je nepogrešivo osjetio da se iza tih očiju krije more bola. Odmah mu je bilo jasno da ga ništa neće spriječiti da se naglavce baci u njega.

– Šta… Šta tražiš za nju? – upita Kukac.

– A!? Za nju!? – reče Irfo pokrivajući kavez s djevojčicom – A ne, ne, naručeno-plaćeno, bratac! Večeras za Dojčland putuje. A ti vjeruj svom Irfi, ni’ to za tebe, ne bi ti to mog’o podnijet’. Ma koji kurac, šta to radiš, budalo, bratac, ej, ni’ to za tebe, kad ti kažem!

Kukac nije ni očekivao drukčiji odgovor i svoje je pitanje potkrijepio pogledom luđaka i dugom devetkom kojom je Irfu vratio na stolac; zgrabivši kavez, izjurio je van, pa se s djevojčicom odvezao u novom Mercedesu. Bilo je to prije 24 sata. Sad je čitavo pleme Cigana dolazilo da je vrati.

Pred kućom se zaustavi automobil. Kukac popravi pokrivač na kavezu i proviri kroz prozor premda je po bijesnom kočenju već znao da je to Bosanac; zatim zaključa sobu i izađe dočekati prijatelje. Ni Bosanca ni Keru nije vidio godinama, čak bi se moglo reći da su se međusobno izbjegavali. Ali nikad nije zaboravio što su si obećali prije nego što su im se putovi razišli.

– Oči vadimo! – uzvikne Kukac.

– Oči vadimo! – odvrati Kere, koji je od njih trojice najsporije razmišljao.

– Je, je, oči vadimo, da ih jebem i oči! Ali zbog čega!? I kome? I što je najvažnije, zašto baš sad!? Zašto sad!? Od tekme si me dig’o, Kukac! – reče Bosanac.

– Polako, Bosanac. Sve ću ti odgovorit. Zbog čega, pitaš? Zbog žene.

– Zbog žene!? – reče ovaj zapanjeno. – Zar ti imaš ženu!?

– Je, imam ženu, što me dovodi do odgovora na tvoje drugo pitanje. Cigani, iz čijih sam je kandži spasio, sad hoće da mi je otmu. A to me opet…

– Ni riječi više, Kukac! Ni’ko tebi neće otet ženu, ni’ko, to ti tvoj Bosanac kaže! A di je to čudo, da je vidimo?

– Koje čudo? – upita Kukac uznemireno pružajući ubojite ruke prema naprijed.

– Ajde, ne pravi se lud, Kukac. Di je ta što ti je zavrtila glavom? Pa valjda je red da nas upoznaš s njom kad smo već spremni riskirat glavu zbog nje! Ajmo upoznat damu, Kere. – reče Bosanac. Ali ovome se nije svidio prijedlog.

– A što bi’ ja nju upoznav’o? Pogledat ću radije po dvorištu di ih je najbolje dočekat. Iako… Iako… – započe Kere, ali Bosanac samo odmahne rukom i pogura Kukca prema kući.

Ostavši sam, Kere je iz auta počeo vaditi oružje, tri kalašnjikova, sanduk bombi, nekoliko pištolja, čak i dvije zolje. Sve je vrijeme odmahivao glavom. Sporo, ali sigurno dolazio je do spoznaje da uopće nije trebao doći. On, doduše, nikad ne bi zajebao prijatelja, ali o tome se i radi; nije on taj koji će to učiniti, Kukca je ta pička već zajebala. Odnekud iz njegove dubine poče se pomaljati radikalno rješenje tog problema.

Kukac je izašao iz kuće. Sam. Koračao je oprezno, kao da hoda po minskom polju, motreći ga ispitivačkim pogledom, od kojega Kere osjeti neku nelagodu.

– Di je Bosanac? – upita ga.

Kukac se zaustavi na metar od njega i, nagnuvši glavu, progovori umiljatim, mljackavim glasom:

– Nema više Bosanca, Kere.

– Nema više Bosanca – ponovi Kere ravnim tonom, a značenje tih riječi polako se širilo njegovim mozgom, putujući odatle prema udaljenim živcima. Kukac je računao na tu njegovu sporost; sasvim se približivši, svojim mu je šapatom draškao uho.

– Moro sam, Kere, dir’o mi ženu, za tak’u stvar oči vadimo, oči vadimo, razumiš!!?

Kere napokon shvati.

– Moraš to ubit’. Moraš!

– Šta moram ubit’, šta to pričaš!? – poviče Kukac sav se nakostriješivši. Ali vrijeme priče za Keru je prošlo. Naglim pokretom zabije cijev Kukcu u trbuh; on se zgrči, a iz utrobe eksplodira želja da rastrgne još jednog bivšeg prijatelja; tijelom mu se razliju otrovi, jureći prema očima, skupljajući se u ustima i u vršcima prstiju. No argumenti trenutno nisu bili u njegovim rukama i on krene u kuću, gonjen puškom čija ga je cijev ubadala u leđa.

Kad su prešli tih nekoliko koraka i našli se u sobi, iz obojice je nestao i posljednji trag prijateljstva. Kere je možda sporo shvaćao, ali je sad nepogrešivo osjetio da pred njim stoji smrtni neprijatelj. Preplavi ga silno ogorčenje i mržnja prema onoj koju je smatrao krivom za to.

– Di je gadura?

Kukac se pakosno nasmije i rukom pokaže prema kavezu, očekujući da će ga time zbuniti. No ovaj odmah okrene pušku u tom smjeru.

– Ne! Kere, ne! Pričekaj, pričekaj, sam da je vidiš! – uzvikne molećivo, u trenu se stvorivši ispred kaveza.

– Ne! Ništa ja neću da gledam! Odstupi odatle, baja, ili ću tebe prvog…

Kukac ipak strgne pokrivač, a Kere se nađe pred prizorom protiv kojeg njegova puška nije mogla ama baš ništa. Samo jedan pogled bio je dovoljan da sve drugo prestane postojati. Sad je samo želio biti ovdje i zauvijek zuriti u nju. Tijelom mu se raspe najugodnija slabost, a nešto teško spusti mu se na potiljak i baci ga na koljena.

Kukčeve ruke zabadale su mu se u vrat, trgale grkljan, gušile ga. Ali nije ga to smetalo sve dok ju je mogao vidjeti. Tek kad ga je Kukčev napad onemogućio u tome, on ga divljačkim udarcem kundaka odbaci od sebe, a zatim ispusti rafal, režući ga ukoso, od lijevoga kuka prema desnom ramenu.

Pridržavajući rukom rupu na vratu iz koje je liptala krv, još ju je neko vrijeme gledao. Podigao se do kaveza i gurnuo ruku kroz njega; kažiprstom dodirne njezin nožni palac s nježnim srebrnastim noktom. Ona otvori oči i pogleda ga pogledom koji ga prenerazi. Nekakva grozna i nakazna tupost izbijala je iz tih očiju i potpuno nagrđivala ljepotu lica. Bilo je to posljednje što je Kere vidio.

Desetak minuta kasnije cigansko pleme nahrupi u sobu. Irfo brzo prebaci pokrivač preko kaveza i preda ga jednom od Cigana.

– Ih, poubijaše se sami, mamicu im blesavu!? A l’jepo sam rek’o toj budali da on to neće moć’ podnijet’ – reče Irfo kresnuvši daljinski od televizora. Thuram je baš zabijao drugi.

(Iz zbirke pripovjedaka Groblje manjih careva

koja uskoro izlazi iz tiska)