Nastup naših u Austriji

Za nas u Hrvatskoj austrijska je produkcija opere Rusalka Antonína Dvořáka važna iz tri razloga. Jedan je nastup pjevačice Dubravke Šeparović Mušović (Ježibaba), drugi je činjenica da u zboru sudjeluje nekoliko naših ljudi, dok bi treći bio primijenjene naravi i ticao bi se redateljske postavke.

Prizor iz opere Rusalka

U opernoj kući u Grazu mogla se vidjeti tamna strana medalje redateljske koncepcije, kakva nije naišla na odobravanje u Hrvatskoj posljednjih godina: kako kod kritike, tako i kod publike. Germanski autori poznati su po kontroverznim režijama, u kojima prevladavaju kontradiktornosti i izmjene fabule, pa i glazbe same.

Rusalka je praizvedbu doživjela u Pragu zadnjega dana ožujka 1901, a u Zagreb je navratila svega desetljeće nakon toga, 18. travnja 1912. Libreto Jaroslava Kvapila preveo je Andro Mitrović, dok je za dirigentskim pultom stajao Milan Zuna, redateljskim pak Ivo Raić. Vokalni stožer predvodila je neprijeporno zlatna četvorka solista: Maja Strozzi (Rusalka), Stanislav Jastrzebski (Princ), Marko Vušković (Vodenjak) i Mira Korošec (Kneginja).

Redatelj Stefan Herheim predstavu je započeo i prije nego što su se začuli zvuci instrumentalnog uvoda: izvođači su u tišini hodali lijevo-desno, nestajući s pozornice, a zatim se iznovice vraćali ponavljajući radnje i prizore. Pozornica je redatelju bila tijesna pa se koristio prvim ložama u mezaninu, ponad orkestra, ali i prolazom kroz parter među publikom. Herheim je neke (zborske) prizore izbacio iz kombinacije.

Još goru stvar od redatelja učinila je kostimografkinja Gesine Völlm. Njezini ostvaraji nisu bili baš blistavi, posebice ne iskarikirana golotinja s umjetnim obješenim dojkama te celulitom na tustim bedrima i stražnjicama. Čitavom predstavom provlačili su se ne erotski, nego pornografski motivi.

Vizualno oživotvorenje Dvořákove partiture spasila je scenografkinja Heike Scheele. Prizori na bini nisu se odveć mijenjali, ali su postavljeni u pravom smislu raskošno. Jedino po čemu znam da bi ova produkcija uspjela u Hrvatskoj jest stanovita medijska pozornost: to je onaj oblik kulture koji na mala vrata ulazi u dnevne novine; tip kulturne rubrike koji je oduzeo prostor nekadašnjim doista referentnim temama i istisnuo pametnije tekstove iz tiskanih medija u Hrvatskoj.

Naslovnu ulogu vile odigrala je mlada Gal James (Rusalka), ali bez napona i s premalo strasti. Njezin je glas u središnjem dijelu raspona lijep, blistav i prodoran, ali je u donjem registru nečujan, a u gornjem tanak i slab. Najpoznatiji dio iz opere, Razgovor s mjesecom, donijela je usredotočeno i muzikalno. Slovački bas Gustáv Beláček (Vodenjak) nema ljepotu glasa potrebnu za opernog solista. Uz to, njegova je izvedba vrlo čudna, jer mu se ne čuju svi tonovi unutar melodije: neobičan način fraziranja. Zato je i uništio predivnu tužaljku u drugom činu, koja je jedan od ljepših bisera namijenjenih basu u slavenskoj opernoj literaturi. Lisa Livinston (Kneginja) ima potrošeni sopran s kojim nije uspjela postići mekoću svoje uloge. Mladi ruski tenor Maksim Aksenov (Princ) ima lijep potencijal, snažan, ali nedorađen glas, pa se njegovo pjevanje nije na najljepši način dovinulo do publike. Zato je Dubravka Šeparović Mušović (Ježibaba) u nastupu sve vrijeme ostala postojanom te je svima – očitala lekciju. Dobrim scenskim držanjem i sigurnim glasovnim pjevom bila je oaza u pustopoljini solističkih protagonista.

Rusalka, kao glazbenoscensko djelo, najjaču kariku ima u orkestracijskom smislu, pa je taj segment izvedbe najbolje i funkcionirao. Za to je zaslužan mladi dirigent Marius Burkert, ni po čemu poseban, bez karizme, ali zanatski je korektno odradio svoje. On je ponudio solidnu svirku orkestra, premda nije bilo akribičnosti koja na slušatelja ostavlja snažniji dojam. Zbor zaostaje za standardima hrvatskih vodećih opernih kuća, a maestro Bernhard Schneider izvukao je iz njega koliko je mogao.

t