Na razmeđi povijesti i suvremenosti

Potkraj četrdesetih i početkom pedesetih prošloga stoljeća Europa se oporavljala od Drugoga svjetskoga rata. U kontekstu sveopće obnove, punu slobodu izražavanja ponovno su stekla i – za trajanja sulude nacističke strahovlade posve paralizirana – avangardna umjetnička promišljanja. Pa ipak, osjećaj olakšanja zbog normalizacije životnih uvjeta nipošto nije mogao biti potpun. Hladni se rat, naime, već zahuktao, nova i višestruko strašnija razaranja nisu bila isključena, a tzv. željezna zavjesa ideološki je podijelila kontinent na Istok i Zapad. Za razliku od građanskih režima na Zapadu, komunističke diktature Istoka od svih su umjetnosti, pa tako i onih likovnih, ponajprije tražile poslušnost i kooperativnost. U takve predodžbe najbolje se uklapao koncept socrealizma, dok su apstraktni izričaji i sklonost eksperimentiranju odnosno problematiziranju bilo kakve vrste smatrani dekadentnima, nepoželjnima, pa čak i opasnima. Komunistička Jugoslavija u prvim se poslijeratnim godinama svrstala, dakako, uz Istok, pa su i pogledi njezinih vlastodržaca na umjetnost također bili rigidni i ideološki uvjetovani.

Kompozicija U-P-14, 1953,

250176, 1976, inoks

050372, 1971, inoks

Nakon žestoka sukoba na relaciji Tito – Staljin 1948. stvoreni su, međutim, neki preduvjeti za postupnu liberalizaciju cjelokupnoga jugoslavenskog društva. Bio je to osjetljiv, postupan, nelinearan, nerijetko mukotrpan i uglavnom političkom nuždom vođen proces – Jugoslavija se našla u izolaciji te joj je trebala normalizacija odnosa sa Zapadom – ali neke promjene ipak su se mogle osjetiti. Osobito je to vrijedilo za područje likovnih umjetnosti, dizajna i arhitekture, gdje će se, ustrajnošću, hrabrošću i vizionarstvom nekolicine iznimnih pojedinaca koji su djelovali u Zagrebu, spomenute promjene pokazati trajnima, dugoročno utjecajnima te međunarodno relevantnima. Među takvim pojedincima istaknuto mjesto zauzima i Aleksandar Srnec, umjetnik čija se retrospektivna izložba Prisutna odsutnost – nakon što je 2008. s uspjehom prikazana u Varaždinu – upravo održava u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Riječ je o neprijeporno važnom događaju za kulturni život metropole, tim više što je Srnecov velebni opus široj publici desetljećima bio gotovo posve nedostupan, a samim time i slabo, pa čak i nimalo poznat. Na djelu je, dakako, bio već poslovični nemar domaćih struktura zaduženih za predstavljanje vlastitih nacionalnih vrijednosti. Zaslugom organizatora varaždinske i suorganizatora zagrebačke izložbe, kolekcionara Marinka Sudca, to je sada ispravljeno. Kasno? Nedvojbeno! Prekasno? Vjerojatno! Ali u slučajevima poput ovoga uvijek vrijedi i ona narodna: Bolje ikad nego nikad, pa se 85-godišnji doajen hrvatskoga modernizma ipak našao u prilici vlastiti opus razgledati integralno i u optimalnim muzeološkim uvjetima. Isto tako, važnost izložbe za studente povijesti umjetnosti, dizajna ili likovnih akademija doista je neprocjenjiva.

Sinteza svih umjetnosti

Aleksandar Srnec, da podsjetimo, na likovnoj se sceni javlja sudbonosne 1948, kada se, zajedno s arhitektom Richterom i slikarom Piceljem, počinje brinuti za izgled jugoslavenskih izložbi i paviljona na sajmovima u zemlji i inozemstvu. Nakon nekoliko godina, točnije 1951, nastaje grupa EXAT 51 (kratica od Eksperimentalni atelje), u kojoj će se uz Srneca, Picelja i Richtera naći i arhitekti Bernardi, Bregovac, Radić, Rašica i Zarahović. Iste godine grupa se oglasila i manifestom, u kojem jasno definira osnovne namjere: zalaganje za apstraktnu umjetnost i za poistovjećenje čiste i primijenjene umjetnosti. Oslanjajući se na racionalističku tradiciju prijeratnih fenomena poput De Stijla, ruskog konstruktivizma ili Bauhausa, EXAT je težio sintezi svih umjetnosti, ravnopravno se uključujući u srodne i već postojeće europske pojave (primjerice Réalités Nouvelles u Parizu, Forma Uno u Rimu ili MAC u Milanu). Uostalom, Srnec, Picelj i Rašica izlagali su 1952. na Salon des Réalités Nouvelles u Parizu, dakle još i prije nego u domovini, da bi iduće godine njih trojica, zajedno s Kristlom koji je u međuvremenu pristupio EXAT-u, održali danas povijesnu izložbu u Zagrebu, a potom i u Beogradu. Rasprave i polemike o apstraktnoj umjetnosti u Jugoslaviji mogle su započeti. Na Srnecovoj retrospektivi u Muzeju suvremene umjetnosti izložen je malen, ali iznimno važan crtež. Nazvan je X2-6, a prvi je put javno prikazan upravo na spomenutom Salon des Réalités Nouvelles. Za njega će autor reći kako je od njega sve krenulo. On, naime, sadrži mijenu, dinamiku, virtualni pokret, nadzirani slučaj i prividni kaos, a to znači sve ono što će karakterizirati Srnecovo stvaralaštvo u skoroj budućnosti. Tu je, dakako, i znameniti Prostorni modulator iz 1953, osnova za poslije – nakon prestanka djelovanja EXAT-a tijekom druge polovice pedesetih godina – nastale brojne luminokinetičke objekte odnosno luminoplastike. Uz liniju, u središte Srnecovih interesa postupno dolaze stvarni pokret i svjetlo, pa će ostvarenja većih dimenzija poprimati i naznake spektakularnosti. Nesavršena škripa i struganje u kombinaciji sa optičko-svjetlosnim senzacijama doista se doimlju čarobno, podsjećajući nas o kakvim je pionirskim postupcima ovdje riječ. Prava remek-djela što izviru iz povijesti i definiraju suvremenost! U vrijeme nastanka ovih radova, u Zagrebu traje međunarodni pokret Nove tendencije, u sklopu kojega će Srnec sudjelovati, nikada ipak bezrezervno ne prihvaćajući njegove teorijske i ideološke postavke. Na izložbi osobita je zanimljivost rekonstrukcija ambijenta LM 191268, izvorno prikazana 1968. u tadašnjoj Galeriji suvremene umjetnosti, da bi sada ponovno oživio u istoj ustanovi, koja sada eto ima novo ime i novu lokaciju. Još jedna – makar i simbolička – potvrda Srnecove bezvremenosti. Također, posebno valja istaknuti njegove mnogobrojne skulpture konstruirane na način da ih njihovi promatrači mogu samostalno oblikovati, uz opasku kako im nažalost, ali i posve razumljivo, na izložbi to ipak nije dopušteno činiti.

Film i dizajn

Čim se počeo i zanimati za svjetlo, Srnec se naprosto morao okrenuti i filmu. I u tom segmentu svojega stvaralaštva, neodvojivu od ostalih, on će realizirati antologijska ostvarenja, osobito na području apstraktnog eksperimentalnog filma. Uostalom, i u luminoplastikama film je važna komponenta, pa će one biti zanimljive i likovnim i filmskim teoretičarima podjednako.

Sukladno egzatovskim postavkama o ravnopravnosti i simultanosti čistih i primijenjenih umjetnosti, Srnec se često i nadasve uspješno bavio grafičkim dizajnom i uređenjem interijera. I taj je segment primjereno zastupljen na retrospektivi, pa je naša spoznaja o tom istinskom prvaku i velikanu hrvatske suvremene umjetnosti u potpunosti zaokružena.