Muziciranje koje očarava

Estonski filharmonijski komorni zbor

Svatko tko nije bio u nedjelju na večer, 24. siječnja, u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga, a bilo je takvih mnogo jer je dvorana bila ispunjena tek četvrtinom, imaju za čime žaliti. Rijetki su trenuci u kojima možete, ništa više, ništa manje, već naprosto uživati u glazbi koja s pozornice dopire do vašega spoznajnoga bića. Izvedba uživo koja zvuči tako savršeno da je možda ni studijskim retuširanjem ne bismo mogli učiniti boljom. A zašto? Baš zato što je uživo, što se događa u jedinstvenome trenutku, što je upravo takva tada na tome mjestu za nas. Ona se koristi prostorom, vremenom, oblicima, a istovremeno ih na tako suptilan način briše i ostavlja iza sebe, zapravo neizreciv osjećaj spoznajnoga zadovoljstva u onome tko je tračak tog iskustva uspio pohraniti u sjećanje.

Rijetki su izvođači koji mogu postići takav učinak, a možemo reći da su rijetki i oni koji to uopće žele. Među onima koji su djelovanje posvetili tomu jesu članovi Estonskoga filharmonijskoga komornoga zbora, koji su u nedjelju 24. siječnja gostovali u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga, nastupivši u sklopu ciklusa Forte fortissimo Koncertne direkcije Zagreb. Ansambl je to koji je jedan od ponajboljih vokalnih ansambala na svijetu, a ne zaboravimo da je relativno mlad, osnovan 1981. Dapače, tek nakon velike pobjede na zbornome natjecanju u Japanu 1991. ansambl se posvetio isključivo koncertiranju i snimanju te se vinuo u izvedbene visine koje rijetko koji istovrsni ansambl može dosegnuti.

Presudan utjecaj na strelovit uspon Estonskoga filharmonijskog komornog zbora imali su Tónu Kaljuste, njihov osnivač, koji ih je vodio sve do 2001, i Paul Hillier, koji im je u razdoblju do 2007. otvorio doista širok vokalni repertoar. Takav dotjerani ansambl u jesen 2008. preuzeo je Daniel Reuss, priznati nizozemski dirigent upravo zbornih ansambala, koji ih je vodio programom zagrebačkoga gostovanja. Kao najpoznatiji estonski ansambl iz područja umjetničke glazbe, Estonski zbor na nastupima nikada ne propušta predstaviti vlastite nacionalne skladateljske snage. S druge strane, svaki od skladatelja čija djela pjevači izvode može biti siguran da će njegovo djelo zazvučati u punom svom značenju. Ništa mu neće biti oduzeto, niti dodano što mu izvorno ne pripada. Ali će zato svako djelo u njihovu programu dobiti točno ono dostojno i dragocjeno mjesto koje zaslužuje.

Ove večeri bili su to nezaobilazni Arvo Pärt, čijim je Magnificatom večer otpočela, a s Da pacem Domine završila. Bili su tu još suvremenici Mart Saar (1882–1963, Sedam ležajeva od mahovine i Mlada braćo, pjevajte) i Cyrillus Kreek (1889–1962, Četiri Davidova psalma i Tri estonske vjerske narodne pjesme), potom ukrajinska skladateljica Galina Grigorjeva (1962) s dvama stavcima iz triptiha Nature morte i mali izlet u Tri psalma op. 78 Felixa Mendelssohna. Ono što ih je međusobno povezalo jesu duhovne stranice koje su glasovima ozvučili članovi Estonskoga zbora, i to u raznim formacijama, oblicima, koristeći se prostorom kao takvim, ali i među sobom mijenjajući pozicije, dakle manipulirajući raspoloživim parametrima u svrhu postizanja optimalnoga zvukovnoga rezultata.

Ako tomu pridodamo fantastičnu vokalnu spremnost, postojanost boje, snage, volumena, raznolikost u nijansiranju izražajnosti izvedbe, nepogrešivost u intonaciji čija čistoća, ujednačenost i glatkoća zadivljuju, zvonkost visina i otmjenost dubina, gipkost i pokretljivost dionica, jedinstvo pojedinca i jedinstvo ansambla – zbrojimo li, oduzmemo, pomnožimo ili podijelimo, potpuno je svejedno. Individualnost ovdje poprima posve drukčije razmjere, s pojedinca prelazi na zajedništvo ansambla, da bi se potom ponovno vratila pojedincu, i tako isplela mrežu koja navodi na gotovo banalan zaključak – da njihova muzikalnost očarava.