Meandriranje tekstom

Poljska dramaturgija, baš kao i češka, stvorila je najrazorniju satiru nekadašnjega totalitarnog režima, koji je sebe volio nazivati narodnom demokracijom ili realnim socijalizmom (sjetimo se samo opusa Slawomira Mrozeka). Bila je to satira alegorična, suptilna, groteskna ili farsična – no oni, njome obuhvaćeni i pogođeni, baš kao i publika, zapažali su je i shvaćali te nerijetko i reagirali na načine koji su olovna vremena i prilike učinile prikladnima. Jasno, nakon 1989. sve se promijenilo, nastupilo je razdoblje koje su zapadni politolozi ne odveć inventivno prozvali tranzicijom. Ono je donijelo, zajedno s osobnom slobodom, poduzetništvom i višestranačjem, i niz manje pohvalnih (dapače, itekako pokudnih) fenomena, na koje se tako agilna i živahna dramaturgija morala osvrnuti, te ih problematizirati, osvijetliti i fokusirati na sebi svojstven način.

Psihoterapolitika, nov i zanimljiv tekst poljskoga književnika i dramatičara srednje generacije Dominika Wieczorkowskog-Rettingera, nagrađen i izvođen u domovini, posjeduje sve vrline dobro napisana, a opet suvremena komada, koji novu građu ubacuje u razrađeni stroj poljske groteskno-farsične tradicije. Originalan naslov domišljato spaja dvije danas neizbježne riječi – politiku i psihoterapiju: beskrupulozni, grabežljivi i amoralni političar novoga kova, izdanak društva urušenih vrijednosti, pacijent je neortodoksna psihoanalitičara, a u igru neočekivanih preokreta, verbalno i situacijski duhovitu i uglavnom dinamičnu, upletene su još političareva ambiciozna i manipulaciji sklona supruga te mlada (i neizbježna) tajnica obilježena tajnovitom i prevrtljivom dvostrukošću svoje životne i profesionalne uloge... Koloplet koji nastaje interakcijom tih do komična apsurda dotjeranih likova neosporno zabavlja, ali nagoni i na razmišljanje. Što, naime, može pomoći društvu čiji predvodnici, da ne kažemo vlastodržačka elita, u ordinaciji nesposobna i zbunjena psihijatra, ispovijedaju vlastitu amoralnost? Kako u popratnome tekstu ustvrđuje prevoditelj Mladen Martić, lijek je doista samo jedan – neobuzdan, gotovo da bismo bili u iskušenju reći: rabelaisovski smijeh, koji u sebi posjeduje i oslobađajuću, i metafizičku dimenziju, naime simbolična odbacivanja ultraozbiljne i neželjene realnosti da bismo stvorili, prigrlili i oblikovali drugu, više po mjeri maloga čovjeka.

Redatelj Jasmin Novljaković je, kao što se na pretpremijernoj izvedbi u Sisku početkom prosinca moglo vidjeti, poštovao sve meandre teksta te je predstavu oblikovao oslanjajući se na odličan glumački kvartet, u kojem je poseban virtuozitet uza svoje partnere Gorana Košija, Igora Goluba i mladu Ivanu Zanjko (koja je ovom predstavom debitirala), pokazala decentno dominantna i uvijek ženstveno suptilna, s bezbrojnim varijacijama – Nada Abrus, u ulozi Političareve supruge. Uspješna predstava, koja nas upoznaje s novom poljskom kvalitetnom dramskom produkcijom, te je također siguran prinos repertoaru požeškoga Gradskog kazališta. Posebno raduje činjenica da manje sredine pokazuju istančan sluh za ono što velike nerijetko ocjenjuju kao nezanimljivo, sporedno ili čak marginalno – ne videći da slijepim ustrajavanjem na uhodanom i već viđenom zapravo same sebe isključuju iz živih tokova svjetske dramske i teatarske produkcije.